Bela imela, kao poluparazitska biljka koja vrši fotosintezu, ima izražene potrebe za sunčevom svetlošću. Svetlost je za nju, kao i za svaku drugu zelenu biljku, osnovni izvor energije za proizvodnju hrane – ugljenih hidrata. Za razliku od potpunih parazita koji svu hranu uzimaju od domaćina, imela mora sama da je stvori, zbog čega je njen položaj u krošnji drveta od presudnog značaja za opstanak. Potreba za svetlošću diktira gde će imela najuspešnije rasti i kako će se razvijati. Ova zavisnost od sunca objašnjava zašto grmove imele najčešće viđamo u gornjim i perifernim delovima krošnje, gde je dostupnost svetlosti najveća. Razumevanje njenih svetlosnih zahteva ključno je za shvatanje njene ekologije i strategije preživljavanja.
Životni ciklus imele je usko povezan sa svetlosnim uslovima. Seme imele, koje raznose ptice, ima veće šanse da proklija i preživi ako se nađe na dobro osunčanoj grani. Mlada biljka u prvim godinama života je mala i ima ograničenu fotosintetičku površinu, pa joj je svaki zrak sunca dragocen. Ukoliko se nađe u dubokoj senci, unutar guste krošnje, njen razvoj će biti usporen ili će potpuno izostati. Zato prirodna selekcija favorizuje jedinke koje izrastu na otvorenijim pozicijama.
Intenzitet svetlosti direktno utiče na stopu fotosinteze kod imele. Što je više svetlosti dostupno (do određene tačke zasićenja), to će imela proizvoditi više energije. Ta energija se koristi za rast, razvoj listova, stabljika, cvetova i, na kraju, bobica. Grmovi koji rastu na punom suncu su obično veći, gušći i proizvode više bobica nego oni koji rastu u polusenci. Time se direktno povećava i njihov reproduktivni potencijal.
Zavisnost od svetlosti takođe objašnjava zašto je imela ređa u gustim, sklopnjenim šumama sa zatvorenim krošnjama, a češća na pojedinačnim, soliternim stablima, u drvoredima, na rubovima šuma i u voćnjacima. Na ovakvim mestima svetlost lakše prodire do grana na kojima imela može da se nastani. Promene u strukturi šume, kao što je seča koja otvara krošnje, mogu stvoriti povoljne uslove za širenje imele.
Konačno, potreba za svetlošću stavlja imelu u direktnu konkurenciju sa lišćem drveta domaćina. Tokom vegetacione sezone, lišće domaćina može zaseniti imelu i smanjiti joj dostupnost svetlosti. Zato je za imelu period kasne jeseni, zime i ranog proleća, kada je domaćin bez lišća, od izuzetnog značaja. Tada ona dobija maksimalnu količinu svetlosti, što joj omogućava da nadoknadi energiju i pripremi se za novu sezonu rasta.
Još članaka na ovu temu
Značaj fotosinteze za imelu
Iako je parazit, bela imela je pre svega fotosintetski organizam. Proces fotosinteze, u kojem se uz pomoć sunčeve svetlosti, vode i ugljen-dioksida stvaraju šećeri, predstavlja osnovu njenog energetskog budžeta. Bez sposobnosti da sama proizvodi organsku hranu, imela bi bila potpuni parazit i morala bi da crpi šećere iz floema domaćina, što ona ne čini. Njena zelena boja, koja potiče od hlorofila, jasan je pokazatelj njene fotosintetičke aktivnosti.
Sva energija potrebna za rast stabljika, formiranje listova, cvetanje i plodonošenje potiče direktno od fotosinteze. Voda i minerali koje uzima od domaćina su samo sirovine; sunčeva svetlost je „gorivo“ koje pokreće ceo njen metabolizam. Zbog toga je dostupnost svetlosti ograničavajući faktor za njen rast. U uslovima slabe svetlosti, čak i ako ima dovoljno vode i minerala, imela neće moći da napreduje.
Ova činjenica ima važne implikacije na njen odnos sa domaćinom. Pošto sama proizvodi energiju, imela manje opterećuje domaćina nego što bi to činio potpuni parazit iste veličine. Glavno opterećenje koje ona predstavlja jeste potrošnja vode i minerala. Međutim, u borbi za svetlost, ona može biti konkurent sopstvenom domaćinu. Rastući na spoljnim granama, grm imele može zaseniti lišće i grančice domaćina koje se nalaze ispod njega, smanjujući njihovu fotosintetičku sposobnost.
Zimzelena priroda imele daje joj posebnu prednost. Sposobnost da vrši fotosintezu tokom cele godine, a posebno intenzivno kada je domaćin bez lišća, omogućava joj da akumulira značajne rezerve energije. Ove rezerve koristi za brzi rast u proleće i za formiranje cvetova koji se pojavljuju veoma rano, često već u februaru. Fotosinteza je, dakle, kamen temeljac njene uspešne životne strategije.
Još članaka na ovu temu
Pozicioniranje na drvetu domaćinu
Položaj grma imele na drvetu domaćinu nije slučajan, već je direktna posledica njenih potreba za svetlošću i načina na koji se širi. Ptice, koje su glavni vektori širenja, najčešće sleću na najviše i najisturenije grane drveća. Tu se odmaraju, osmatraju okolinu i čiste kljunove, ostavljajući lepljivo seme imele upravo na mestima koja su najviše izložena suncu. Na ovaj način, ptice nesvesno „sade“ imelu na idealne pozicije za njen rast.
Gornji deo krošnje prima najviše direktne sunčeve svetlosti tokom dana, što omogućava maksimalnu stopu fotosinteze. U ovom delu krošnje, imela nema konkurenciju u vidu viših grana koje bi joj pravile senku. Zato se najkrupniji i najvitalniji grmovi imele obično nalaze pri vrhu starih, visokih stabala. Donje grane, koje su često u senci, mnogo su ređe naseljene imelom, a ako se i pojavi, grmovi su manji i slabije razvijeni.
Osim visine, važna je i orijentacija grane. Grane okrenute ka jugu i zapadu primaju više svetlosti od onih okrenutih ka severu i istoku. Zbog toga se na južnoj strani krošnje često može naći veća koncentracija grmova imele. Ovaj obrazac je posebno uočljiv na soliternim stablima koja su ravnomerno izložena svetlosti sa svih strana.
Ovakvo pozicioniranje, iako idealno za imelu, može predstavljati problem za drvo domaćina. Gornje, najproduktivnije grane su istovremeno i najviše opterećene potrošnjom vode i minerala od strane imele. To može dovesti do postepenog slabljenja i sušenja vrha krošnje, što je čest simptom kod stabala sa jakom infestacijom. Borba za svetlost se tako pretvara i u borbu za resurse, a imela je, zahvaljujući svom položaju, često u prednosti.
Uticaj gustine krošnje domaćina
Gustina krošnje drveta domaćina ima presudan uticaj na to da li će se imela na njemu uspešno razviti i u kojoj meri. Drveće sa gustom, zbijenom krošnjom, kao što su neke vrste javora ili divlji kesten, stvara duboku senku u svojoj unutrašnjosti. U takvim uslovima, čak i ako seme imele dospe na neku od unutrašnjih grana, nedostatak svetlosti će sprečiti njen razvoj. Zato je imela ređa na vrstama drveća koje formiraju veoma guste krošnje.
S druge strane, drveće sa otvorenom, prozračnom krošnjom, poput breze, topole, jabuke ili nekih vrsta vrba, pruža mnogo povoljnije svetlosne uslove. Kroz njihovu krošnju svetlost lakše prodire, osvetljavajući i niže i unutrašnje grane. To stvara više potencijalnih mesta za rast imele. Nije slučajno što su upravo ove vrste drveća najčešći domaćini bele imele.
Starost drveta takođe igra ulogu. Mlada stabla obično imaju gušće krošnje. Kako drvo stari, krošnja se prirodno proređuje, donje grane odumiru, a gornji deo postaje otvoreniji. Ovaj proces stvara idealne uslove za naseljavanje imele. Zato se najjače infestacije imelom obično viđaju na starim, zrelim stablima, čija je struktura krošnje postala dovoljno otvorena da propušta svetlost.
Ljudske aktivnosti, kao što je orezivanje, takođe mogu uticati na gustinu krošnje i time na uslove za imelu. Jako orezivanje može privremeno smanjiti broj grmova imele, ali istovremeno može otvoriti krošnju i stvoriti nove, osunčane pozicije za rast novih jedinki. Zato je važno da orezivanje bude promišljeno i usmereno ne samo na uklanjanje imele, već i na održavanje zdrave strukture krošnje koja neće biti previše povoljna za njeno ponovno širenje.
Adaptacija na različite svetlosne uslove
Iako bela imela preferira visoku osunčanost, ona pokazuje i određeni stepen adaptacije na različite svetlosne uslove, što joj omogućava da preživi i u manje idealnim okolnostima. Ova sposobnost se naziva fenotipska plastičnost. Grmovi imele koji rastu u polusenci, na primer na nižim granama ili unutar ređe krošnje, razvijaju drugačiju morfologiju od onih koji rastu na punom suncu.
Listovi imele u senci su obično veći i tanji. Veća površina lista omogućava efikasnije „hvatanje“ raspoložive, difuzne svetlosti. Takođe, koncentracija hlorofila u ovim listovima je često viša, što im daje tamniju zelenu boju. Na ovaj način, biljka kompenzuje niži intenzitet svetlosti tako što povećava efikasnost svog fotosintetičkog aparata.
Grmovi u senci takođe imaju drugačiju arhitekturu. Oni su obično ređi, sa dužim i tanjim grančicama, u pokušaju da se „protegnu“ ka izvoru svetlosti. Za razliku od njih, grmovi na suncu su kompaktni, gusti i loptastog oblika, jer nema potrebe za etiolacijom (izduživanjem u potrazi za svetlom). Međutim, reproduktivna sposobnost senovitih formi je smanjena; one proizvode manje cvetova i bobica.
Ova sposobnost adaptacije omogućava imeli da opstane u širokom spektru staništa. Iako neće dostići svoj puni potencijal u senci, ona može preživeti i čekati da se uslovi promene. Na primer, ako se susedno drvo osuši ili se slomi grana iznad nje, iznenadno povećanje dostupnosti svetlosti može podstaći brzi rast i razvoj do tada uspavanog grma imele. Ova plastičnost je još jedan od razloga njenog velikog uspeha u prirodi.
