Kao i svaka poljoprivredna kultura, pitomi kesten zahtijeva uravnoteženu i redovitu opskrbu hranjivim tvarima kako bi ostvario svoj puni potencijal rasta, razvoja i rodnosti. Plodnost tla izravno utječe na vitalnost stabla, kvalitetu i količinu uroda te na njegovu otpornost prema bolestima i nepovoljnim uvjetima okoliša. Pravilna gnojidba ne podrazumijeva samo dodavanje hranjiva, već se temelji na razumijevanju specifičnih potreba kestena u različitim fazama života te na poznavanju kemijskog sastava i karakteristika tla. Integrirani pristup gnojidbi, koji uključuje analizu tla, primjenu organskih i mineralnih gnojiva te praćenje stanja biljke, ključan je za postizanje održive i dugoročno isplative proizvodnje.
Pitomi kesten najbolje uspijeva na blago kiselim tlima (pH 5.0 – 6.5), bogatim organskom tvari i dobro opskrbljenim svim esencijalnim hranjivima. Prije podizanja nasada, neophodno je provesti detaljnu kemijsku analizu tla. Analiza će pokazati trenutnu razinu pH vrijednosti, sadržaj humusa te koncentraciju glavnih makroelemenata – dušika (N), fosfora (P) i kalija (K) – kao i sekundarnih elemenata poput kalcija (Ca) i magnezija (Mg) te ključnih mikroelemenata (Fe, Mn, B, Zn). Na temelju ovih rezultata, stručnjak može dati preciznu preporuku za meliorativnu gnojidbu, odnosno gnojidbu prije sadnje.
Meliorativnom gnojidbom ispravljaju se nedostaci u tlu i stvaraju se optimalni uvjeti za rast mladih sadnica. Ako je tlo previše lužnato, može se dodati kiseli treset ili sumpor kako bi se snizila pH vrijednost. Nedostatak fosfora i kalija rješava se unošenjem veće količine ovih elemenata u dublje slojeve tla, gdje će biti dostupni korijenskom sustavu dugi niz godina. U ovoj fazi ključna je i primjena veće količine organske tvari, poput zrelog stajskog gnoja ili komposta (30-50 t/ha), koja poboljšava strukturu tla, vodozračni režim i biološku aktivnost.
Mlada stabla, u prvih nekoliko godina nakon sadnje, imaju izraženu potrebu za dušikom, koji je ključan za vegetativni rast, odnosno razvoj grana i lišća. Međutim, s dušikom treba biti oprezan. Prekomjerna gnojidba dušikom može dovesti do prebujnog rasta, slabog odrvenjavanja izbojaka, što ih čini osjetljivima na zimske mrazove, i odgađanja početka rodnosti. Stoga se u prvim godinama preporučuje umjerena prihrana dušičnim gnojivima u proljeće, u kombinaciji s uravnoteženim NPK gnojivima.
Starija, rodna stabla imaju drugačije prehrambene potrebe. Svake godine, berbom plodova, iz nasada se iznosi značajna količina hranjivih tvari koje je potrebno nadoknaditi gnojidbom. Kod rodnih stabala, osim dušika, iznimno raste važnost kalija. Kalij je ključan za transport asimilata, nakupljanje šećera i škroba u plodovima, te utječe na veličinu, kvalitetu i trajnost plodova. Također povećava otpornost stabla na sušu, bolesti i niske temperature. Redovita gnojidba kalijem osigurava stabilne i kvalitetne prinose iz godine u godinu.
Uloga makroelemenata
Makroelementi su hranjiva koja su biljci potrebna u najvećim količinama. Dušik (N) je sastavni dio proteina, klorofila i enzima, te je najvažniji element za vegetativni rast. Njegov nedostatak očituje se slabim rastom, sitnim i blijedozelenim do žutim lišćem. Višak dušika, kako je već spomenuto, uzrokuje prebujan rast i smanjuje otpornost. Dušična gnojidba provodi se uglavnom u proljeće, kako bi se potaknuo rast u početku vegetacije.
Fosfor (P) je ključan za energetske procese u biljci, razvoj korijenskog sustava, cvatnju i zametanje plodova. Nedostatak fosfora može uzrokovati slabiji razvoj korijena, tamniju, plavičastozelenu boju lišća i smanjenu cvatnju. Budući da je fosfor slabo pokretan u tlu, važno ga je unijeti u dublje slojeve tla prije sadnje. Kasnija gnojidba fosforom provodi se gnojivima koja se unose u tlo u zoni korijena.
Kalij (K) ima ključnu ulogu u regulaciji vodnog režima biljke, aktivaciji enzima i sintezi ugljikohidrata. Izuzetno je važan za kvalitetu plodova kestena – utječe na njihovu veličinu, sadržaj škroba i sposobnost skladištenja. Simptomi nedostatka kalija najprije se javljaju na starijem lišću, u obliku sušenja i nekroze rubova lista. Kesten je veliki potrošač kalija, stoga je redovita opskrba ovim elementom nužna za rodne nasade.
Kalcij (Ca) i magnezij (Mg) su važni sekundarni makroelementi. Kalcij je ključan za čvrstoću staničnih stijenki i razvoj korijena, dok je magnezij središnji atom molekule klorofila i neophodan je za fotosintezu. Nedostatak magnezija može uzrokovati karakterističnu klorozu starijeg lišća, gdje lisne žile ostaju zelene, a prostor između njih žuti. Na kiselim tlima, gdje kesten najbolje uspijeva, može doći do ispiranja kalcija i magnezija, pa je potrebno povremeno provjeravati njihovu razinu u tlu i lišću.
Uloga mikroelemenata i organske tvari
Mikroelementi su hranjiva koja su biljci potrebna u vrlo malim količinama, ali je njihov nedostatak jednako štetan kao i nedostatak makroelemenata. Najvažniji mikroelementi za kesten su željezo (Fe), mangan (Mn), bor (B) i cink (Zn). Na tlima s visokim pH (lužnatim), što nije idealno za kesten, može doći do nedostatka željeza i mangana, što se očituje kao kloroza (žućenje) mladog lišća. Ovaj problem naziva se vapnena kloroza.
Bor (B) je izuzetno važan za klijanje peludi, oplodnju i razvoj plodova. Njegov nedostatak može dovesti do slabog zametanja plodova i deformacija. Cink (Zn) je važan za sintezu biljnih hormona rasta (auksina), a njegov nedostatak uzrokuje sitno, rozetasto lišće i skraćene internodije. Dijagnoza nedostatka mikroelemenata najpouzdanije se postavlja folijarnom analizom (analizom lišća), a korekcija se najbrže i najučinkovitije provodi folijarnom prihranom, odnosno prskanjem lišća otopinama koje sadrže deficitarni element.
Organska tvar (humus) temelj je plodnosti tla. Ona poboljšava strukturu tla, čineći ga rahlijim i prozračnijim, povećava kapacitet zadržavanja vode i hranjiva te potiče razvoj korisnih mikroorganizama. Mikroorganizmi u tlu igraju ključnu ulogu u razgradnji organske tvari i pretvaranju hranjiva u oblike dostupne biljkama. Redovita primjena organskih gnojiva, poput stajskog gnoja, komposta ili zelenom gnojidbom (zaoravanje biljaka siderata), dugoročno održava i poboljšava zdravlje i plodnost tla.
Zelena gnojidba je praksa sjetve određenih biljaka (npr. djeteline, gorušice, facelije) u međurednom prostoru voćnjaka, koje se u fazi cvatnje kose i zaoravaju ili ostavljaju na površini kao malč. Ove biljke obogaćuju tlo organskom tvari i dušikom (posebno leguminoze), suzbijaju rast korova i poboljšavaju strukturu tla. Integracija zelene gnojidbe u program gnojidbe kestena predstavlja ekološki prihvatljiv i učinkovit način za održavanje plodnosti tla.
Vrste gnojiva i vrijeme primjene
U gnojidbi kestena koriste se organska i mineralna gnojiva, često u kombinaciji. Organska gnojiva, poput zrelog stajskog gnoja ili komposta, primjenjuju se u jesen, svake druge ili treće godine. Ona sporo otpuštaju hranjiva, dugoročno popravljaju svojstva tla i predstavljaju temelj gnojidbe. Rasipaju se po površini ispod krošnje i lagano se unose u tlo.
Mineralna gnojiva omogućuju brzu i ciljanu opskrbu biljke određenim hranjivima. Osnovna gnojidba mineralnim gnojivima provodi se u kasnu jesen ili rano proljeće. Tada se primjenjuju NPK gnojiva s naglaskom na fosforu i kaliju, koji su manje pokretni i trebaju vremena da dospiju u zonu korijena. Odabire se formulacija s niskim udjelom dušika, a visokim udjelom fosfora i kalija (npr. NPK 7-20-30). Količina gnojiva određuje se na temelju analize tla i očekivanog prinosa.
Prihrana, prvenstveno dušičnim gnojivima, provodi se u proljeće, neposredno prije ili na početku vegetacije. Cilj je osigurati dovoljno dušika za intenzivan rast izbojaka i lišća. Prihrana se može podijeliti u dvije ili tri doze kako bi se smanjili gubici ispiranjem i osigurala kontinuirana opskrba. Najčešće se koristi KAN (kalcijev amonijev nitrat), jer osim dušika sadrži i kalcij te ne zakiseljuje dodatno tlo.
Folijarna prihrana je dopunska mjera kojom se hranjiva primjenjuju izravno na list. Ova metoda je najučinkovitija za brzu korekciju nedostataka mikroelemenata (željezo, bor, cink), jer biljka hranjiva preko lista usvaja vrlo brzo. Folijarna gnojiva primjenjuju se prskanjem, često u kombinaciji sa sredstvima za zaštitu bilja. Važno je pridržavati se preporučenih koncentracija kako ne bi došlo do oštećenja (opeklina) na lišću.
Dijagnostičke metode za određivanje potreba
Kako bi gnojidba bila što preciznija i učinkovitija, potrebno je koristiti dijagnostičke metode za utvrđivanje stvarnih potreba biljke. Najvažnija metoda, koja se provodi prije sadnje i periodično svakih 4-5 godina, jest kemijska analiza tla. Ona daje uvid u zalihe hranjiva u tlu, pH vrijednost i sadržaj humusa, te je temelj za izradu plana gnojidbe.
Druga ključna metoda je folijarna analiza, odnosno analiza kemijskog sastava lišća. Lišće je dobar pokazatelj stanja ishranjenosti biljke jer njegova koncentracija elemenata odražava količinu hranjiva koju je biljka uspjela usvojiti iz tla. Uzorci lišća uzimaju se u točno određenom periodu (najčešće sredinom ljeta) s točno definiranih pozicija na stablu. Rezultati folijarne analize uspoređuju se s optimalnim vrijednostima za kesten i omogućuju preciznu korekciju gnojidbe, posebno kod mikroelemenata.
Vizualna dijagnostika, odnosno prepoznavanje simptoma nedostatka ili viška hranjiva na biljci, također je važna vještina. Promjene u boji, veličini i obliku lišća, kao i opći izgled stabla, mogu ukazati na probleme u ishrani. Na primjer, jednolično žućenje starijeg lišća ukazuje na nedostatak dušika, dok žućenje između žila na mlađem lišću ukazuje na nedostatak željeza. Međutim, vizualni simptomi često postaju vidljivi tek kada je nedostatak već izražen, pa se ova metoda koristi u kombinaciji s kemijskim analizama.
Kombinacijom ovih metoda – analize tla, folijarne analize i vizualnog pregleda – uzgajivač može dobiti cjelovitu sliku o stanju ishranjenosti svog nasada. Takav pristup omogućuje primjenu gnojidbe “po mjeri”, izbjegavajući nepotrebno rasipanje gnojiva, smanjujući troškove i čuvajući okoliš od prekomjernog onečišćenja. To je temelj suvremene, racionalne i održive poljoprivredne proizvodnje.
