Unatoč svojoj dugovječnosti i prividnoj otpornosti, pitomi kesten podložan je napadu niza opasnih bolesti i štetnika koji mogu ugroziti njegov opstanak i značajno smanjiti prinose. Uspješna proizvodnja kestena danas je nezamisliva bez poznavanja najvažnijih patogena i štetnika te primjene adekvatnih mjera zaštite. Integrirani pristup zaštiti bilja, koji kombinira preventivne agrotehničke mjere, biološku kontrolu i ciljanu primjenu kemijskih sredstava, ključan je za očuvanje zdravlja nasada. Rano prepoznavanje simptoma i pravovremena reakcija mogu spriječiti širenje zaraze i spasiti stabla od propadanja, osiguravajući tako dugoročnu održivost uzgoja ove plemenite kulture.
Najveća prijetnja europskom kestenu diljem svijeta je rak kore kestena, bolest uzrokovana invazivnom gljivicom Cryphonectria parasitica. Ova bolest, podrijetlom iz Azije, gotovo je u potpunosti uništila populaciju američkog kestena početkom 20. stoljeća i nanijela ogromne štete u Europi. Gljivica ulazi u stablo kroz rane na kori, uzrokovane rezidbom, mrazom, tučom ili djelovanjem insekata. Na zaraženom mjestu razvija se rak-rana, kora puca, nabubri i dobiva karakterističnu narančasto-crvenu boju.
Rak-rana se širi i prstenasto zahvaća granu ili deblo, prekidajući protok vode i hranjivih tvari, što dovodi do naglog sušenja svih dijelova stabla iznad zaraženog mjesta. Listovi na zahvaćenoj grani odjednom venu i ostaju visjeti na stablu, što je tipičan simptom. Borba protiv ove bolesti je izuzetno teška. Osnovna mjera prevencije je izbjegavanje stvaranja rana i dezinfekcija alata pri rezidbi. Zaražene grane treba odrezati duboko u zdravo tkivo i odmah spaliti kako bi se uništio izvor zaraze.
Najuspješnija metoda borbe protiv raka kore je biološka kontrola pomoću hipovirulentnih sojeva gljivice. Hipovirulentni sojevi su “zaraženi” virusom (dsRNA) koji smanjuje njihovu agresivnost. Kada se takav soj nanese na aktivnu rak-ranu, on se spaja s agresivnim sojem i prenosi mu virus, čime se “liječi” rak-rana i omogućuje stablu da kalusiranjem zatvori oštećenje. Dugoročno rješenje leži u uzgoju otpornih sorti, najčešće hibrida europskog i otpornih azijskih vrsta kestena (kineskog ili japanskog).
Još jedna iznimno opasna bolest je tinta bolest, koju uzrokuju protisti iz roda Phytophthora (P. cinnamomi i P. cambivora), koji napadaju korijen i korijenov vrat. Bolest se javlja na teškim, zbijenim i slabo dreniranim tlima gdje se zadržava višak vode. Zaraženi korijen trune i postaje crn, a na dnu debla, u zoni korijenovog vrata, javlja se tamni, vlažni iscjedak koji podsjeća na tintu, po čemu je bolest i dobila ime. Simptomi na krošnji su nespecifični i uključuju kronično slabljenje, sitno, žuto lišće, rijetku krošnju i na kraju, sušenje cijelog stabla. Prevencija je jedina učinkovita mjera, a uključuje sadnju na ocjeditim tlima i korištenje otpornih hibridnih podloga.
Najvažniji štetnici kestena
U posljednjih nekoliko desetljeća, najveći problem u uzgoju kestena postala je kestenova osa šiškarica (Dryocosmus kuriphilus), invazivni štetnik podrijetlom iz Kine. Ovaj sićušni insekt, dugačak svega nekoliko milimetara, polaže jajašca u vegetativne i cvjetne pupove kestena tijekom ljeta. Na proljeće, iz položenih jajašca razvijaju se ličinke koje svojim razvojem induciraju stvaranje karakterističnih zelenih ili crvenkastih nabreklina, odnosno šiški, na mladim izbojcima, peteljkama listova i cvatovima.
Šiške ometaju normalan rast i razvoj izbojaka, smanjuju fotosintetsku površinu i, što je najvažnije, drastično smanjuju broj ženskih cvjetova. To dovodi do katastrofalnog pada prinosa, koji može iznositi i do 80%. Kemijsko suzbijanje ovog štetnika je neučinkovito jer se ličinke razvijaju zaštićene unutar šiški. Jedina učinkovita i ekološki prihvatljiva metoda borbe je biološka kontrola. To se postiže masovnim ispuštanjem parazitske osice Torymus sinensis, koja je prirodni neprijatelj ose šiškarice. Torymus polaže svoja jajašca u šiške, a njegove ličinke se hrane ličinkama ose šiškarice, čime se uspostavlja biološka ravnoteža.
Kestenov savijač (Cydia splendana) i kestenova pipa (Curculio elephas) su dva glavna štetnika koja uzrokuju “crvljivost” plodova. Odrasle jedinke ovih insekata polažu jajašca na ili u mlade, razvijajuće plodove. Ličinke koje se izlegu hrane se jezgrom ploda, uništavajući ga i čineći ga neupotrebljivim. Nakon završenog razvoja, ličinke izlaze iz ploda i kukulje se u tlu, gdje prezimljuju.
Suzbijanje ovih štetnika je složeno. Važna preventivna mjera je sakupljanje i uništavanje svih opalih i zaraženih plodova kako bi se smanjio broj ličinki koje će prezimiti. U integriranoj proizvodnji koriste se feromonske klopke za praćenje leta mužjaka savijača, što pomaže u određivanju optimalnog vremena za primjenu insekticida. Tretiranje se provodi u vrijeme masovnog leta leptira i polaganja jajašaca, prije nego što se ličinke ubuše u plod. Također, obrada tla ispod krošnje u jesen može uništiti dio prezimljujućih kukuljica.
Gljivične bolesti lišća i ploda
Osim sistemskih bolesti koje napadaju provodne snopove i korijen, kesten mogu napasti i razne gljivice koje uzrokuju bolesti lišća. Jedna od najčešćih je antraknoza ili pjegavost lišća, koju uzrokuju gljivice iz roda Mycosphaerella maculiformis. Bolest se manifestira pojavom okruglih, smeđih pjega na lišću, koje se s vremenom šire i spajaju, a sredina pjege postaje svjetlija. U slučaju jakog napada, može doći do prijevremenog opadanja lišća, što slabi stablo.
Pepelnica je još jedna bolest lišća, prepoznatljiva po bijeloj, praškastoj prevlaci na površini lišća, mladim izbojcima i cvatovima. Ova bolest smanjuje fotosintezu i može dovesti do deformacije i sušenja mladih listova. Obje bolesti se jače javljaju u vlažnim i toplim uvjetima, te u pregustim nasadima sa slabom cirkulacijom zraka. Preventivne mjere uključuju pravilno obrezivanje za prozračnost krošnje i sakupljanje te uništavanje opalog lišća u jesen, jer gljivice prezimljuju na njemu. U slučaju jačeg napada, mogu se koristiti fungicidi na bazi sumpora ili bakra.
Plodovi kestena nakon berbe i tijekom skladištenja podložni su napadu raznih plijesni, posebice iz rodova Penicillium, Aspergillus i Sclerotinia. Ove plijesni uzrokuju truljenje i propadanje plodova, čineći ih nejestivima. Do zaraze često dolazi još u polju, kroz oštećenja na ljusci ploda ili ako plodovi dugo leže na vlažnom tlu. Pravilna berba i rukovanje ključni su za prevenciju.
Prevencija truljenja plodova započinje redovitom i brzom berbom. Plodove ne treba ostavljati da dugo leže na tlu. Sva oštećena i sumnjiva ploda treba odmah odvojiti. Prije skladištenja, plodove je potrebno dobro osušiti. Skladištenje u hladnim (0-2°C) i kontroliranim uvjetima vlažnosti značajno usporava razvoj plijesni. Vodena terapija (potapanje u vruću vodu) prije skladištenja također može smanjiti početnu zarazu na površini ploda.
Ostali štetnici i abiotski faktori
Osim glavnih štetnika, na kestenu se mogu pojaviti i drugi problemi. Različite vrste grinja mogu napasti lišće, uzrokujući njegovo žućenje i deformaciju. Lisne uši mogu se javiti na mladim izbojcima, sišući biljne sokove i lučeći mednu rosu na koju se naseljavaju gljive čađavice. Ovi štetnici rijetko uzrokuju veće štete, ali u slučaju prenamnoženja mogu oslabiti stablo, posebice mlađa.
Drvenasti štetnici, poput potkornjaka i raznih drotočaca, predstavljaju sekundarnu prijetnju. Oni prvenstveno napadaju stabla koja su već oslabljena zbog nekog drugog razloga, poput suše, bolesti ili mehaničkih oštećenja. Ličinke ovih kukaca buše hodnike ispod kore ili u drvu, dodatno oštećujući stablo i često uzrokujući njegovo konačno propadanje. Održavanje dobre vitalnosti i zdravlja stabala kroz pravilnu njegu najbolja je prevencija protiv ovih štetnika.
Divljač, poput zečeva, srna i jelena, može nanijeti značajne štete, posebice u mladim nasadima. Zečevi i voluharice mogu oglodati koru mladih sadnica tijekom zime, što može dovesti do njihovog sušenja. Srne i jeleni brste mlade izbojke i lišće te trljanjem rogova o deblo mogu oštetiti koru. Najučinkovitija zaštita je postavljanje zaštitnih mrežica oko svake sadnice ili ograđivanje cijelog nasada.
Abiotski faktori, poput kasnih proljetnih mrazeva, suše, tuče ili zimske hladnoće, također mogu uzrokovati značajne štete. Kasni mrazevi mogu uništiti tek potjerale mlade izbojke i cvjetne pupove, uzrokujući potpuni gubitak uroda za tu godinu. Tuča može oštetiti lišće, plodove i koru, stvarajući ulazna mjesta za patogene. Odabir lokacije koja je zaštićena od mraza i jakog vjetra te osiguravanje navodnjavanja tijekom suše ključne su mjere za smanjenje šteta od nepovoljnih klimatskih uvjeta.
Strategija integrirane zaštite
Moderna zaštita kestena temelji se na principima integrirane zaštite bilja (IPM). Ovaj pristup kombinira različite metode s ciljem održavanja populacija štetnih organizama ispod praga ekonomske štetnosti, uz minimalnu upotrebu kemijskih sredstava i najmanji mogući rizik za okoliš i ljudsko zdravlje. Temelj IPM-a je prevencija, koja počinje odabirom odgovarajuće lokacije i sadnjom zdravog, certificiranog sadnog materijala otpornih sorti i podloga.
Agrotehničke mjere igraju ključnu ulogu u prevenciji. Pravilno obrezivanje osigurava prozračnost krošnje i smanjuje vlažnost, što ne pogoduje razvoju gljivičnih bolesti. Uravnotežena gnojidba i navodnjavanje održavaju stabla vitalnima i otpornijima na napade. Uništavanje biljnih ostataka, poput opalog lišća i zaraženih plodova, smanjuje infektivni potencijal za sljedeću sezonu. Održavanje nasada čistim od korova smanjuje konkurenciju i uklanja potencijalne domaćine za neke štetnike.
Biološka kontrola, kao što je upotreba parazitske osice Torymus sinensis protiv kestenove ose šiškarice, predstavlja najpoželjniji način suzbijanja kada je to moguće. Praćenje populacija štetnika pomoću lovnih klopki (vizualnih, feromonskih) omogućuje procjenu njihove brojnosti i donošenje odluke o potrebi suzbijanja. Time se izbjegava nepotrebno prskanje i čuvaju se korisni organizmi, poput prirodnih neprijatelja štetnika.
Kemijska zaštita, odnosno upotreba pesticida, primjenjuje se samo kao krajnja mjera, kada su sve druge metode nedovoljne i kada brojnost štetnika prijeđe prag ekonomske štetnosti. Pritom se koriste selektivni pesticidi koji su što manje štetni za korisne organizme i okoliš. Izbor pripravka i vrijeme primjene moraju biti u skladu s preporukama stručnih službi kako bi se osigurala maksimalna učinkovitost i sigurnost. Integrirani pristup zahtijeva znanje i stalno praćenje, ali dugoročno osigurava održivu i ekološki prihvatljivu proizvodnju.
