Iako se kineska carska paulovnija smatra relativno otpornom i snažnom vrstom drveta, ona nije u potpunosti imuna na napade bolesti i štetnika. Kao i kod svake biljke, i ovdje postoje specifični organizmi koji mogu narušiti njezino zdravlje, usporiti rast ili čak uzrokovati propadanje stabla. Poznavanje najčešćih prijetnji, sposobnost prepoznavanja ranih simptoma te primjena preventivnih i kurativnih mjera ključni su za održavanje vitalnosti i dugovječnosti nasada. Proaktivan pristup, koji se temelji na redovitom praćenju i osiguravanju optimalnih uvjeta za rast, najbolja je obrana od većine problema. Zdravo i snažno stablo, koje ne pati od stresa uzrokovanog sušom ili nedostatkom hranjiva, posjeduje prirodnu otpornost i znatno se lakše brani od patogena i štetnika.
Prevencija je uvijek bolja od liječenja, a temelj prevencije leži u stvaranju nepovoljnih uvjeta za razvoj bolesti. To započinje odabirom zdravog i certificiranog sadnog materijala koji nije zaražen. Sadnja na lokaciji s dobrom drenažom ključna je za izbjegavanje bolesti korijena, koje su među najopasnijima. Osiguravanje dovoljnog razmaka između stabala omogućuje dobru cirkulaciju zraka, što smanjuje vlažnost oko lišća i otežava razvoj gljivičnih infekcija poput pepelnice ili antraknoze.
Redovito uklanjanje korova oko stabala ne samo da smanjuje konkurenciju za resurse, već i eliminira potencijalna skrovišta za štetnike i prijenosnike bolesti. Sakupljanje i uništavanje otpalog lišća u jesen također je važna sanitarna mjera, jer mnogi patogeni prezimljuju upravo na biljnim ostacima. Pravilno orezivanje, kojim se uklanjaju suhe, oštećene ili bolesne grane, sprječava širenje zaraze i otvara krošnju za bolji protok zraka i prodiranje sunčeve svjetlosti.
Jačanje opće otpornosti stabla kroz pravilnu prehranu i navodnjavanje ima presudnu ulogu. Stablo koje je pod stresom zbog nedostatka vode ili hranjivih tvari postaje lak plijen za oportunističke bolesti i štetnike. Uravnotežena gnojidba, posebno s dovoljnom količinom kalija, jača stanične stijenke i opću čvrstoću biljke, čineći je manje podložnom fizičkim oštećenjima i prodoru patogena. Zdravlje tla, bogato korisnim mikroorganizmima, također doprinosi zaštiti korijenskog sustava.
Najčešće gljivične bolesti
Gljivične bolesti predstavljaju najčešću prijetnju zdravlju paulovnije. Jedna od najprepoznatljivijih je pepelnica (Erysiphe spp., Phyllactinia spp.), koja se manifestira kao bijela, praškasta prevlaka na površini listova. Obično se javlja u uvjetima visoke vlažnosti zraka i umjerenih temperatura. Iako rijetko uzrokuje ozbiljniju štetu na odraslim stablima, može značajno smanjiti fotosintetsku površinu i usporiti rast mladih biljaka. Prevencija uključuje osiguravanje dobre cirkulacije zraka, a u slučaju jačeg napada mogu se koristiti fungicidi na bazi sumpora.
Antraknoza (Colletotrichum spp.) je još jedna česta gljivična bolest koja uzrokuje pojavu tamnih, nepravilnih pjega na listovima, koje se s vremenom mogu proširiti i spojiti, dovodeći do sušenja i preranog opadanja lišća. Ponekad može zahvatiti i mlade izbojke. Razvoju bolesti pogoduje vlažno i toplo vrijeme. Preventivne mjere uključuju sakupljanje i uništavanje zaraženog lišća te izbjegavanje vlaženja krošnje tijekom zalijevanja. U težim slučajevima, primjena fungicida na bazi bakra u rano proljeće može pomoći u kontroli bolesti.
Bolesti uvenuća, uzrokovane gljivama iz rodova Fusarium i Verticillium, predstavljaju ozbiljniju prijetnju. Ovi patogeni prodiru u biljku kroz korijen i šire se kroz provodne žile, blokirajući protok vode i hranjivih tvari. Simptomi uključuju naglo venuće, žućenje i sušenje lišća na jednoj grani ili na cijeloj strani stabla, a na presjeku grane može se vidjeti tamnjenje provodnih tkiva. Zaražena stabla je teško spasiti, pa je prevencija ključna – sadnja na nezaraženom tlu i korištenje zdravog sadnog materijala.
Trulež korijena i vrata korijena, uzrokovana raznim gljivama poput Phytophthora ili Armillaria, najčešće je posljedica loše drenaže i prekomjerne vlage u tlu. Simptomi iznad zemlje su nespecifični i uključuju opće slabljenje, žućenje lišća i usporen rast. Pregledom korijena otkriva se tamno, mekano i trulo tkivo. Prevencija je jedina učinkovita mjera: sadnja na dobro dreniranim tlima, izbjegavanje prekomjernog zalijevanja i sadnje preduboko. Jednom kada dođe do značajnije truleži korijena, stablo je gotovo nemoguće spasiti.
Štetnici koji napadaju paulovniju
Iako paulovnija nema mnogo specifičnih štetnika, neke polifagne vrste insekata mogu uzrokovati probleme. Lisne uši (Aphididae) često napadaju mlade izbojke i donju stranu listova, sišući biljne sokove. To dovodi do deformacije i kovrčanja listova te usporavanja rasta. Lisne uši također izlučuju mednu rosu, ljepljivu tvar na kojoj se razvija gljiva čađavica, dodatno smanjujući fotosintezu. Manje napade mogu kontrolirati prirodni neprijatelji poput bubamara, dok se kod jačih napada mogu primijeniti insekticidni sapuni ili sistemični insekticidi.
Razne vrste gusjenica, larve leptira, također se mogu hraniti lišćem paulovnije. Iako rijetko uzrokuju potpunu defolijaciju, mogu napraviti značajne rupe na listovima, smanjujući njihovu estetsku vrijednost i funkcionalnost. Redovitim pregledom stabala, gusjenice se mogu uočiti i ručno ukloniti na manjem broju stabala. U slučaju masovne pojave, mogu se koristiti biološki insekticidi na bazi Bacillus thuringiensis, koji su učinkoviti protiv gusjenica, a bezopasni za druge organizme.
Na nekim područjima, problem mogu predstavljati i drvotočni insekti, poput strizibuba ili potkornjaka. Ovi štetnici buše kanale u kori i drvetu, oštećujući provodna tkiva i slabeći strukturu debla. Napadi su češći na stablima koja su već oslabljena zbog stresa, suše ili bolesti. Vidljivi znakovi uključuju rupe na kori i hrpice piljevine. Prevencija, odnosno održavanje stabala u dobrom zdravstvenom stanju, najbolja je obrana. Zaražene grane treba odmah odrezati i spaliti.
U tlu, korijenje mladih sadnica mogu oštetiti ličinke raznih kukaca, poput grčica (ličinke hrušta) ili žičnjaka (ličinke klisnjaka). One se hrane mladim korijenjem, što može dovesti do propadanja tek posađenih biljaka. Problem je izraženiji na tlima koja su prethodno bila pod travnjacima ili zapuštena. Priprema tla prije sadnje, uključujući duboko oranje koje izlaže ličinke pticama, može smanjiti njihovu populaciju. U težim slučajevima, mogu se koristiti zemljišni insekticidi.
Preventivne mjere i integrirana zaštita
Integrirana zaštita bilja (IPM) je pristup koji kombinira različite metode kontrole bolesti i štetnika kako bi se smanjila ovisnost o kemijskim pesticidima. Temelj IPM-a je prevencija i redovito praćenje (monitoring). Redoviti obilasci nasada, barem jednom tjedno tijekom sezone rasta, omogućuju rano otkrivanje problema dok su još u početnoj fazi i lakši za kontrolu. Praćenje uključuje vizualni pregled lišća, debla i grana, kao i postavljanje ljepljivih ploča za praćenje populacije letećih insekata.
Biološka kontrola je važan dio integrirane zaštite i podrazumijeva poticanje populacije prirodnih neprijatelja štetnika. To se postiže stvaranjem povoljnih uvjeta za korisne insekte poput bubamara, zlatooka i parazitskih osica, na primjer, sadnjom cvjetnica koje im pružaju nektar i pelud. Izbjegavanje primjene insekticida širokog spektra, koji uništavaju i korisne organizme, ključno je za održavanje prirodne ravnoteže u ekosustavu nasada.
Mehaničke i fizikalne metode kontrole uključuju ručno sakupljanje štetnika (poput gusjenica), postavljanje barijera ili zamki te orezivanje i uništavanje zaraženih dijelova biljke. Primjena sanitarnih mjera, kao što je uklanjanje biljnih ostataka i korova, također spada u ovu kategoriju. Ove metode su ekološki prihvatljive i vrlo učinkovite kada se primjenjuju pravovremeno, posebno na manjim površinama.
Primjena pesticida (fungicida, insekticida) trebala bi biti posljednja mjera, kada druge metode nisu dale zadovoljavajuće rezultate ili kada je prijetnja za urod prevelika. Prilikom odabira pesticida, prednost treba dati selektivnim sredstvima koja su ciljano usmjerena na određenog štetnika ili bolest i imaju manji utjecaj na okoliš i korisne organizme. Uvijek se treba strogo pridržavati uputa proizvođača o doziranju, vremenu primjene i karenci kako bi se osigurala učinkovitost i sigurnost.
Abiotski poremećaji i oštećenja
Osim bolesti i štetnika, zdravlje paulovnije mogu ugroziti i abiotski faktori, odnosno nepovoljni uvjeti iz okoliša. Oštećenja od mraza jedan su od najčešćih problema, posebno kod mladih stabala. Kasni proljetni mrazevi mogu uništiti tek izbile pupove i mlade izdanke, dok rani jesenski mrazevi mogu oštetiti nedovoljno odrvenjele dijelove. Zaštita mladih biljaka prekrivanjem tijekom hladnih noći i izbjegavanje kasne gnojidbe dušikom ključne su mjere prevencije.
Šteta od vjetra također je česta zbog velikih listova i relativno krhkih grana. Jak vjetar može poderati lišće, slomiti grane ili čak iščupati mlada stabla iz korijena. Sadnja na zaštićenim lokacijama, korištenje potpornja za mlada stabla i pravilno formiranje krošnje orezivanjem mogu značajno smanjiti rizik od oštećenja. Stabla s gušćom i nižom krošnjom otpornija su na vjetar.
Opekline od sunca mogu se pojaviti na kori mladih stabala, posebno na jugozapadnoj strani debla, gdje je izloženost popodnevnom suncu najjača. To se događa kada se kora, posebno zimi, tijekom dana zagrije na suncu, a zatim se noću naglo ohladi, što uzrokuje pucanje tkiva. Zaštita se može postići omatanjem debla jutom, trskom ili korištenjem reflektirajućih premaza za stabla.
Nutritivni disbalans, kao što je nedostatak ili višak određenih hranjivih tvari, također spada u abiotske poremećaje. Kao što je ranije spomenuto, to može uzrokovati niz simptoma poput kloroze, nekroze ili deformacija. Redovita analiza tla i uravnotežena gnojidba najbolji su način za prevenciju ovih problema. Razumijevanje i upravljanje abiotskim faktorima jednako je važno kao i borba protiv bolesti i štetnika za osiguravanje zdravog i uspješnog rasta paulovnije.
