Uzgoj dunje, iako se često smatra manje zahtjevnim u usporedbi s drugim voćnim vrstama poput jabuke ili breskve, suočava se s nizom izazova koje predstavljaju različite bolesti i štetnici. Ovi biotski čimbenici mogu značajno umanjiti prinos, narušiti kvalitetu plodova, a u nekim slučajevima čak i ugroziti opstanak samog stabla. Uspješna zaštita dunje od ovih prijetnji zahtijeva poznavanje najčešćih uzročnika problema, prepoznavanje njihovih simptoma te pravovremenu primjenu odgovarajućih mjera suzbijanja. Moderan pristup zaštiti temelji se na principima integriranog upravljanja, što podrazumijeva kombinaciju preventivnih agrotehničkih mjera, biološke kontrole i ciljane, racionalne primjene kemijskih sredstava. Cilj nije potpuno iskorijeniti sve organizme u voćnjaku, već održavati njihovu populaciju ispod praga ekonomske štetnosti, uz minimalan negativan utjecaj na okoliš i ljudsko zdravlje.
Najveću prijetnju uzgoju dunje predstavlja bakterijska palež (Erwinia amylovora), devastirajuća bolest koja može uništiti cijele nasade. Zbog svoje osjetljivosti na ovu bolest, uzgoj dunje u nekim je područjima bio potpuno napušten. Osim bakterijske paleži, značajne štete, prvenstveno na plodovima, uzrokuje gljivica Monilinia fructigena, uzročnik truleži plodova. Ove bolesti zahtijevaju stalnu budnost i primjenu preventivnih mjera, jer kada se zaraza jednom proširi, suzbijanje je vrlo teško.
Od štetnika, najveći ekonomski značaj ima jabučni savijač (Cydia pomonella), čija se gusjenica ubušuje u plodove i čini ih neupotrebljivima. Iako se naziva jabučnim, ovaj štetnik rado napada i plodove dunje, uzrokujući “crvljivost”. Pored njega, probleme mogu stvarati i razne vrste lisnih uši koje sišu sokove na mladim izbojima, kao i grinje koje mogu uzrokovati oštećenja na lišću. Razumijevanje životnog ciklusa svakog štetnika ključno je za određivanje optimalnog vremena za njihovo suzbijanje.
Preventivne mjere čine temelj uspješne zaštite. To uključuje odabir otpornijih sorti i podloga, sadnju na prozračnim i osunčanim položajima, pravilnu i uravnoteženu gnojidbu (posebno izbjegavanje viška dušika) te redovitu rezidbu kojom se osigurava prozračnost krošnje. Uklanjanje i uništavanje zaraženih biljnih dijelova, poput osušenih grana od bakterijske paleži ili mumificiranih plodova od monilije, ključna je fitosanitarna mjera kojom se smanjuje infektivni potencijal za sljedeću sezonu. Tek kada preventivne mjere nisu dovoljne, pristupa se primjeni kemijskih sredstava, poštujući načelo “samo kada je nužno i koliko je nužno”.
Bakterijska palež (Erwinia amylovora)
Bakterijska palež, uzrokovana bakterijom Erwinia amylovora, najopasnija je i ekonomski najznačajnija bolest dunje, kao i drugih voćaka iz porodice ruža (jabuka, kruška). Bolest se širi vrlo brzo, osobito u toplim i vlažnim uvjetima tijekom cvatnje. Bakterije ulaze u biljku kroz prirodne otvore, najčešće cvijet, ili kroz rane nastale od tuče, vjetra ili rezidbe. Simptomi su vrlo karakteristični: zaraženi cvjetovi i mladi izboji naglo venu, postaju smeđi do crni i izgledaju kao da su spaljeni vatrom, po čemu je bolest i dobila ime. Vrhovi zaraženih mladica često se savijaju u obliku pastirskog štapa.
Širenje bolesti unutar stabla je sistematično. Iz cvjetova i izboja, bakterije prodiru u deblje grane i deblo, uzrokujući stvaranje rak-rana na kori. Na rubovima tih rana, u vlažnim uvjetima, može se pojaviti bakterijski iscjedak mliječno bijele boje, koji je prepun bakterija i predstavlja glavni izvor zaraze. Kiša, vjetar, kukci (posebno pčele) i zaraženi alat za rezidbu prenose bakterije na zdrave biljke i tako šire zarazu po voćnjaku. U slučaju jake zaraze, cijelo stablo može propasti u jednoj vegetacijskoj sezoni.
Borba protiv bakterijske paleži izuzetno je teška i temelji se prvenstveno na prevenciji. Ključna mjera je redoviti i rigorozni pregled voćnjaka. Čim se primijete prvi simptomi, potrebno je odmah odrezati zaražene grane, i to najmanje 30-50 cm u zdravo drvo, kako bi se osiguralo potpuno uklanjanje bakterija. Odrezane dijelove treba odmah iznijeti iz voćnjaka i spaliti. Alat za rezidbu (škare, pila) mora se obavezno dezinficirati nakon svakog reza, uranjanjem u 70%-tni alkohol ili neko drugo dezinfekcijsko sredstvo, kako se zaraza ne bi prenosila dalje.
Kemijska zaštita je ograničenog učinka i služi uglavnom kao preventiva. Tretiranja se provode pripravcima na bazi bakra u fazi mirovanja i početkom vegetacije. Tijekom cvatnje, u uvjetima visokog rizika od zaraze, mogu se koristiti antibiotici (streptomicin), no njihova je upotreba u mnogim zemljama ograničena ili zabranjena zbog rizika od razvoja rezistencije. Noviji pristup uključuje primjenu bioloških preparata s antagonističkim bakterijama koje naseljavaju cvijet i sprječavaju razvoj Erwinije. Izbjegavanje prekomjerne gnojidbe dušikom, koja potiče rast bujnih i osjetljivih izboja, također je važna preventivna mjera.
Monilija – trulež plodova (Monilinia fructigena)
Monilija je raširena gljivična bolest koja uzrokuje značajne štete na plodovima dunje, osobito u godinama s puno oborina u razdoblju dozrijevanja. Uzročnik bolesti, gljivica Monilinia fructigena, prezimljuje u zaraženim, sasušenim plodovima koji ostaju visjeti na stablu (“mumije”) ili leže na tlu ispod stabla. U proljeće, iz tih mumija oslobađaju se spore koje, nošene vjetrom i kišom, dolaze na cvjetove i mlade plodove. Ulazna vrata za infekciju najčešće su rane na plodu, nastale od uboda kukaca (npr. jabučnog savijača), tuče ili pucanja kožice.
Prvi simptomi na plodu javljaju se kao male, smeđe, okrugle pjege koje se u povoljnim, vlažnim uvjetima vrlo brzo šire i za nekoliko dana mogu zahvatiti cijeli plod. Plod postaje mekan i smeđ, a na njegovoj površini stvaraju se karakteristični koncentrični krugovi sivkasto-žućkastih jastučića (sporodohija), koji su nakupine spora. Zaraženi plodovi trunu, smežuraju se, isušuju i postaju crne “mumije”, čvrsto se držeći za granu. Upravo su te mumije glavni izvor zaraze za sljedeću godinu, pa je njihovo uklanjanje ključna mjera suzbijanja.
Osnova borbe protiv monilije je provođenje rigoroznih fitosanitarnih mjera. Tijekom zimske rezidbe, potrebno je s grana skinuti i uništiti (spaliti ili duboko zakopati) sve zaostale mumificirane plodove. Isto treba učiniti i s plodovima koji su pali na tlo. Redovitom rezidbom treba osigurati prozračnu krošnju u kojoj se lišće i plodovi brže suše, što smanjuje uvjete pogodne za infekciju. Također, vrlo je važno suzbijati štetnike koji oštećuju plodove, poput jabučnog savijača, jer se time smanjuje broj ulaznih mjesta za gljivicu.
Kemijska zaštita provodi se primjenom fungicida. Preventivna prskanja obavljaju se u ključnim fazama: u početku cvatnje, punoj cvatnji i na kraju cvatnje, kako bi se spriječila zaraza cvjetova (Monilinia laxa). Kasnije, tijekom rasta plodova, tretiranja se provode posebno nakon kišnih razdoblja ili nakon tuče koja je oštetila plodove. Koriste se registrirani fungicidi iz različitih kemijskih skupina kako bi se izbjegla pojava rezistencije. Prilikom primjene, važno je poštivati propisanu koncentraciju i karencu.
Jabučni savijač (Cydia pomonella)
Jabučni savijač je jedan od najznačajnijih i najtvrdokornijih štetnika plodova jabuke, kruške i dunje. Štetu čini njegova gusjenica koja se ubušuje u plod i hrani se mesom i sjemenkama, stvarajući hodnike ispunjene izmetom. Takav plod gubi tržišnu vrijednost, nije za konzumaciju i često prijevremeno otpada. Osim direktne štete, oštećenja koja gusjenica pravi na kožici ploda predstavljaju idealna ulazna vrata za uzročnike truleži, poput monilije, čime se šteta dodatno povećava.
Ovaj štetnik obično razvija dvije generacije godišnje, a u toplijim područjima i treću. Prezimljuje kao odrasla gusjenica u kokonu ispod kore drveta, u pukotinama stupova ili u skladištima. U proljeće se kukulji, a prvi leptiri se pojavljuju u svibnju i lipnju. Nakon parenja, ženke odlažu jaja na listove ili izravno na plodiće. Iz jaja se izlegu gusjenice koje se ubušuju u plodove. Druga generacija, koja je obično brojnija i štetnija, javlja se tijekom srpnja i kolovoza.
Suzbijanje jabučnog savijača je složeno i zahtijeva integrirani pristup. Praćenje leta leptira pomoću feromonskih klopki ključno je za određivanje pravog trenutka za primjenu insekticida. Klopke privlače mužjake, a na temelju njihovog broja i dinamike ulova može se procijeniti jačina napada i odrediti optimalan rok za tretiranje, što je obično 7-10 dana nakon maksimalnog ulova, u vrijeme masovnog izlijeganja gusjenica. Time se izbjegava prskanje “napamet” i smanjuje broj potrebnih tretiranja.
Osim kemijskih mjera, važne su i druge metode. Postavljanje lovnih pojaseva od valovite ljepenke oko debla sredinom lipnja može pomoći u smanjenju populacije. Gusjenice koje traže mjesto za kukuljenje zavlače se u nabore ljepenke, koja se zatim skida i uništava. Sakupljanje i uništavanje svih crvljivih, otpalih plodova također smanjuje populaciju štetnika. U biološkom suzbijanju koriste se preparati na bazi virusa granuloze jabučnog savijača, koji su specifični za ovog štetnika i bezopasni za korisne organizme.
Ostale bolesti i štetnici
Osim navedenih glavnih problema, dunju mogu napasti i drugi, manje značajni uzročnici bolesti i štetnici. Pjegavost lišća dunje (Diplocarpon mespili) je gljivična bolest koja uzrokuje pojavu sitnih, tamnih pjega na lišću, koje se kasnije spajaju. Kod jakog napada, lišće žuti i prijevremeno otpada, što slabi stablo. Bolest se suzbija primjenom fungicida, često onih istih koji se koriste protiv krastavosti jabuke, te sakupljanjem i uništavanjem otpalog lišća u jesen.
Pepelnica (Podosphaera leucotricha) može se povremeno javiti na dunji, osobito na mladim izbojima i lišću, stvarajući karakterističnu bijelu, praškastu prevlaku. Iako rjeđe nego na jabuci, može usporiti rast i smanjiti asimilacijsku površinu. Suzbija se primjenom fungicida na bazi sumpora ili drugih specifičnih preparata, a važna preventivna mjera je osiguravanje dobre prozračnosti krošnje.
Od štetnika, lisne uši (Aphididae) čest su problem u proljeće. One napadaju najmlađe listove i vrhove izboja, sišu biljne sokove i uzrokuju kovrčanje i deformaciju lišća. Osim direktne štete, izlučuju i mednu rosu na koju se naseljava gljiva čađavica, koja prlja plodove i lišće. Suzbijaju se primjenom aficida na početku napada, pazeći da se ne unište njihovi prirodni neprijatelji, poput bubamara i zlatooka.
Crveni voćni pauk (Panonychus ulmi) je grinja koja može uzrokovati štete u suhim i toplim ljetima. Sišući sokove na naličju lišća, uzrokuje pojavu sitnih žućkastih točkica, a kod jačeg napada lišće poprima brončanu boju, suši se i otpada. Prezimljuje u obliku zimskih jaja crvene boje na kori grana. Suzbijanje se provodi zimskim prskanjem uljanim preparatima radi uništavanja jaja, a tijekom vegetacije primjenom akaricida, ako populacija prijeđe prag štetnosti.
