Govoriti o potrebama za hranjivima i gnojidbi bijele imele znači govoriti o ishrani stabla domaćina. Slično kao i s vodom, bijela imela sve esencijalne mineralne tvari, poput dušika, fosfora, kalija i mikroelemenata, crpi izravno iz provodnog sustava (ksilema) grane na kojoj raste. Ona nema sposobnost upijanja hranjiva iz okoline, niti iz tla niti folijarno preko lišća. Stoga je svaka ideja o izravnoj gnojidbi samog grma imele, bilo tekućim gnojivima ili granulama, potpuno neučinkovita i besmislena. Cjelokupna strategija ishrane imele svodi se na pravilnu i uravnoteženu gnojidbu njezinog domaćina.
Zdravlje i ishranjenost stabla domaćina izravno se preslikavaju na stanje imele. Ako stablo raste na plodnom tlu bogatom svim potrebnim hranjivima, ono će bez poteškoća moći opskrbljivati i sebe i imelu. U takvim uvjetima, grm imele bit će bujan, zdrave zelene boje i redovito će donositi plodove. S druge strane, ako stablo pati od nedostatka nekog hranjiva, ti isti simptomi deficita pokazat će se i na imeli, ponekad čak i izraženije. Na primjer, nedostatak dušika u tlu uzrokovat će žućenje (klorozu) lišća kako na stablu, tako i na imeli.
Prema tome, jedini ispravan pristup “gnojidbi” imele jest analiza potreba i gnojidba stabla domaćina. To započinje procjenom stanja tla u kojem stablo raste. Idealno bi bilo provesti kemijsku analizu tla kako bi se točno utvrdilo kojih hranjiva nedostaje, a kojih ima u suvišku. Na temelju tih rezultata, kao i na temelju vrste, starosti i stanja stabla, izrađuje se plan gnojidbe. Korištenje uravnoteženih gnojiva koja odgovaraju potrebama specifične vrste drveta osigurat će optimalnu ishranu za cijeli sustav.
Važno je izbjegavati prekomjernu gnojidbu, osobito dušikom, jer to može potaknuti prebujan rast i stabla i imele, čineći ih osjetljivijima na bolesti i lomove. Organska gnojiva, poput zrelog stajnjaka ili komposta, često su najbolji izbor jer sporo otpuštaju hranjive tvari i istovremeno poboljšavaju strukturu i biološku aktivnost tla. Pravilnom brigom o tlu i ishrani domaćina, osiguravamo sve što je potrebno za zdrav i kontroliran rast bijele imele, održavajući skladnu ravnotežu između dva organizma.
Hranidbena veza s domaćinom
Hranidbena veza između bijele imele i njezinog domaćina temelji se na izravnom pristupu imele sirovom biljnom soku. Kroz haustorij, specijalizirani korijen urastao u granu, imela se spaja na ksilem domaćina. Ksilem je tkivo odgovorno za transport vode i u njoj otopljenih mineralnih tvari od korijena, gdje se upijaju iz tla, do ostatka biljke. Na taj način, imela zaobilazi potrebu za vlastitim korijenom u tlu i koristi već uspostavljeni i učinkoviti sustav upijanja i transporta koji je razvilo stablo domaćin.
Više članaka na ovu temu
Sastav hranjiva koje imela dobiva ovisi isključivo o onome što je stablo uspjelo apsorbirati iz tla. To uključuje makroelemente neophodne za rast, kao što su dušik (N) za sintezu proteina i klorofila, fosfor (P) za prijenos energije i razvoj korijena, te kalij (K) za regulaciju vode i otpornost na stres. Također, imela preuzima i sve potrebne mikroelemente poput željeza, mangana, cinka i bora, koji su ključni za razne enzimske funkcije. Bilo koji nedostatak ovih elemenata u tlu odrazit će se na kemijski sastav sokova u ksilemu, a time i na ishranu imele.
Zanimljivo je da imela često akumulira neke mineralne tvari u većim koncentracijama nego što se nalaze u lišću samog domaćina. To ukazuje na to da imela ima vrlo učinkovit mehanizam za ekstrakciju i zadržavanje hranjiva iz soka koji prolazi kroz granu. Ova sposobnost “koncentriranja” hranjiva može, u slučaju siromašnog tla, dovesti do toga da imela postane snažan konkurent samoj grani na kojoj raste, dodatno iscrpljujući domaćina.
Važno je ponoviti da ova veza ne uključuje floem, provodno tkivo kojim stablo transportira šećere (hranu) stvorene fotosintezom u listovima. Imela sama proizvodi svoje šećere zahvaljujući klorofilu u vlastitim listovima i stabljikama. Ova činjenica je presudna i definira je kao poluparazita. Njezina ovisnost o domaćinu svodi se isključivo na vodu i mineralne tvari otopljene u njoj, što čini ishranu domaćina centralnim pitanjem u brizi za imelu.
Gnojidba stabla domaćina kao metoda gnojidbe imele
Jedini učinkovit način da se osiguraju hranjive tvari za bijelu imelu jest pravilna gnojidba stabla na kojem obitava. Ova se gnojidba mora temeljiti na potrebama stabla domaćina, a ne imele. Pristup gnojidbi ovisit će o vrsti stabla, njegovoj starosti, općem stanju i, najvažnije, o kvaliteti tla. Stabla koja rastu na dubokim, plodnim tlima bogatim organskom tvari možda uopće neće trebati dodatnu gnojidbu. S druge strane, stabla na siromašnim, pjeskovitim ili ispranim tlima redovito će zahtijevati dodavanje hranjiva.
Više članaka na ovu temu
Gnojidbu je najbolje provoditi u kasnu jesen ili rano proljeće. U jesen se primjenjuju gnojiva s manjim udjelom dušika, a većim udjelom fosfora i kalija, što potiče razvoj korijena i priprema stablo za zimu. U rano proljeće, prije početka vegetacije, primjenjuju se gnojiva s uravnoteženim omjerom hranjiva ili s naglaskom na dušiku, kako bi se podržao intenzivan rast lišća i izdanaka. Pravilno tempirana gnojidba osigurat će da hranjive tvari budu dostupne stablu (i posljedično imeli) upravo onda kada su najpotrebnije.
Način primjene gnojiva također je važan. Gnojivo treba ravnomjerno rasporediti po cijeloj površini ispod krošnje stabla, jer se tu nalazi najveći dio aktivnog korijenja. Treba izbjegavati koncentriranje gnojiva samo uz deblo. Nakon primjene granuliranog gnojiva, potrebno ga je lagano unijeti u površinski sloj tla i zatim dobro zaliti, kako bi se hranjiva otopila i postala dostupna korijenju. Korištenje tekućih gnojiva putem sustava za navodnjavanje također je vrlo učinkovita metoda.
Pri odabiru gnojiva, preporučuje se dati prednost organskim ili sporootpuštajućim mineralnim gnojivima. Organska gnojiva, poput komposta ili peletiranog stajnjaka, ne samo da opskrbljuju stablo hranjivima, već i poboljšavaju strukturu tla, povećavaju njegovu sposobnost zadržavanja vode i potiču aktivnost korisnih mikroorganizama. Sporootpuštajuća gnojiva osiguravaju kontinuiranu i dugotrajnu opskrbu hranjivima, smanjujući rizik od naglog, prebujnog rasta i ispiranja hranjiva u okoliš.
Analiza potreba domaćina
Prije nego što se pristupi bilo kakvoj gnojidbi, ključno je provesti temeljitu analizu potreba stabla domaćina. Ovaj proces započinje vizualnim pregledom. Potrebno je ocijeniti opću vitalnost stabla, boju i veličinu lišća, gustoću krošnje te godišnji prirast izdanaka. Blijedo, žućkasto lišće može ukazivati na nedostatak dušika ili željeza. Sitan list i slab prirast mogu signalizirati opći nedostatak hranjiva. Ljubičaste nijanse na lišću ponekad ukazuju na nedostatak fosfora. Ovi vizualni znakovi daju prve smjernice, ali nisu dovoljni za točnu dijagnozu.
Za precizno utvrđivanje prehrambenog statusa tla, najbolja metoda je kemijska analiza tla. Uzorak tla uzima se s nekoliko mjesta ispod krošnje stabla, s dubine od 15 do 30 centimetara. Laboratorijskom analizom dobivaju se točni podaci o pH vrijednosti tla te o sadržaju ključnih makro i mikroelemenata. Rezultati analize jasno će pokazati postoji li deficit ili suficit određenih hranjiva, što omogućuje ciljanu gnojidbu. Gnojidba “napamet” može donijeti više štete nego koristi, jer dodavanje hranjiva kojih već ima previše može dovesti do toksičnosti i blokade unosa drugih elemenata.
Osim analize tla, u nekim slučajevima se provodi i folijarna analiza, odnosno analiza kemijskog sastava lišća stabla domaćina. Ova metoda daje izravan uvid u to koje je hranjive tvari stablo uspjelo usvojiti iz tla i transportirati do lišća. Usporedbom dobivenih vrijednosti s optimalnim vrijednostima za danu vrstu drveta, može se precizno dijagnosticirati svaki nutritivni disbalans. Folijarna analiza je posebno korisna za otkrivanje nedostatka mikroelemenata.
Na temelju svih prikupljenih informacija – vizualnog pregleda, analize tla i eventualno folijarne analize – donosi se odluka o potrebi i vrsti gnojidbe. Takav stručan i analitičan pristup osigurava da će stablo domaćin dobiti točno ono što mu je potrebno. Time se postiže optimalno zdravlje stabla, što posljedično jamči i dobru ishranjenost imele, a da se pritom ne naruši njihova prirodna ravnoteža niti zagadi okoliš nepotrebnim gnojivima.
Utjecaj nedostatka hranjiva na imelu
Budući da je bijela imela u potpunosti ovisna o hranjivima koje joj osigurava domaćin, svaki nutritivni nedostatak u stablu izravno i vidljivo utječe na njezin rast i izgled. Simptomi nedostatka hranjiva na imeli često su vrlo slični simptomima na samom stablu domaćinu, što je i logično jer oba organizma pate od istog problema. Prepoznavanje ovih znakova može pomoći u dijagnosticiranju problema ishrane cjelokupnog sustava.
Nedostatak dušika, najčešći problem na mnogim tlima, manifestira se kao opće žućenje (kloroza) starijih listova imele. Rast grma je usporen, a cijela biljka izgleda zakržljalo i blijedo. Dušik je ključan za sintezu klorofila, pa njegov nedostatak izravno utječe na zelenu boju i sposobnost fotosinteze. Slično tome, nedostatak magnezija također može uzrokovati klorozu, ali se ona često pojavljuje između lisnih žila.
Nedostatak fosfora može se očitovati kao tamnija, plavkasto-zelena ili čak ljubičasta boja lišća, uz usporen rast i slabo grananje. Fosfor je ključan za energetske procese u biljci, pa njegov manjak koči cjelokupni razvoj. Nedostatak kalija, s druge strane, često uzrokuje žućenje i sušenje rubova listova (rubna nekroza), počevši od starijih listova. Biljka postaje osjetljivija na sušu i bolesti.
Nedostatak mikroelemenata također uzrokuje specifične simptome. Najpoznatiji je nedostatak željeza, koji izaziva karakterističnu klorozu na najmlađim listovima, dok lisne žile ostaju zelene. Ovo je čest problem na tlima s visokim pH (vapnenastim tlima). Uočavanje bilo kojeg od ovih simptoma na imeli trebalo bi potaknuti na provjeru stanja stabla domaćina i tla, jer je problem sustavan. Rješavanje uzroka nedostatka hranjiva u tlu jedini je način da se oporavi i stablo i imela koja na njemu živi.
Organski pristup ishrani
Organski pristup ishrani stabla domaćina, a time i bijele imele, dugoročno je najodrživiji i najpovoljniji za cjelokupni ekosustav. Ovaj pristup ne fokusira se samo na dodavanje kemijskih hranjiva, već na stvaranje zdravog i živog tla koje će prirodnim putem osiguravati sve što je stablu potrebno. Temelj organskog pristupa je redovito dodavanje organske tvari u tlo oko stabla. To se najlakše postiže primjenom zrelog komposta ili kvalitetnog stajskog gnojiva.
Kompost je jedan od najboljih materijala za poboljšanje tla. On ne samo da sadrži širok spektar makro i mikroelemenata u uravnoteženom obliku, već i hrani milijarde korisnih mikroorganizama u tlu. Ti mikroorganizmi (bakterije, gljivice) razgrađuju organsku tvar, čineći hranjiva dostupnima korijenju stabla. Također, kompost poboljšava strukturu tla, povećavajući njegovu prozračnost i sposobnost zadržavanja vode. Sloj komposta debljine nekoliko centimetara, primijenjen jednom godišnje oko stabla, čini čuda za njegovu dugoročnu vitalnost.
Malčiranje je još jedna ključna komponenta organskog pristupa. Prekrivanje tla oko stabla slojem organskog malča (npr. sječka drveta, pokošena trava, lišće) ima višestruke koristi. Malč sprječava rast korova, čuva vlagu u tlu, štiti korijenje od temperaturnih ekstrema i, što je najvažnije, polako se razgrađuje, konstantno obogaćujući tlo organskom tvari i hranjivima. Crvi i drugi organizmi u tlu postupno će uvući malč u dublje slojeve, poboljšavajući plodnost.
Korištenje zelenih gnojiva, odnosno sjetva biljaka poput djeteline, gorušice ili facelije ispod krošnje stabla, također može obogatiti tlo. Mahunarke poput djeteline imaju sposobnost vezanja dušika iz zraka i pohranjivanja u tlo, čineći ga dostupnim stablu. Kada se te biljke pokose i ostave na tlu kao malč, one dodatno obogaćuju tlo organskom tvari. Ovakav cjelovit, organski pristup stvara samoodrživ sustav u kojem zdravo tlo hrani zdravo stablo, a zdravo stablo bez problema podržava zdravu imelu.
