Bolesti i štetnici trnine

Iako je trnina poznata kao izuzetno otporna i robusna biljka koja u prirodi raste bez posebne zaštite, u uvjetima uzgoja može biti podložna napadu određenih bolesti i štetnika. Poznavanje najčešćih prijetnji, njihovih simptoma i životnih ciklusa ključno je za pravovremenu i učinkovitu zaštitu. Integrirani pristup, koji naglasak stavlja na preventivne mjere, agrotehničke postupke i korištenje ekološki prihvatljivih sredstava, najbolji je način za održavanje zdravlja i vitalnosti grmova. Cilj nije potpuna eliminacija svih organizama, već održavanje ravnoteže u kojoj štete ostaju ispod ekonomskog praga.

Preventivne mjere čine temelj zaštite trnine i često su učinkovitije od bilo kakvog liječenja. To uključuje odabir osunčanih i prozračnih položaja za sadnju, što smanjuje vlažnost i nepovoljne uvjete za razvoj gljivičnih bolesti. Pravilan razmak sadnje osigurava dobru cirkulaciju zraka između grmova. Uravnotežena gnojidba, bez pretjerivanja s dušikom, stvara čvrsto i otporno biljno tkivo koje je manje privlačno štetnicima i patogenima.

Redovita i pravilna rezidba također je ključna preventivna mjera. Uklanjanjem starih, oštećenih i isprepletenih grana otvara se krošnja, omogućuje bolje prodiranje svjetlosti i strujanje zraka, što isušuje površinu biljke i otežava klijanje spora gljivica. Sanitarnom rezidbom uklanjaju se zaraženi dijelovi biljke, čime se smanjuje infektivni potencijal za sljedeću sezonu. Sakupljanje i uništavanje opalog lišća u jesen također doprinosi smanjenju izvora zaraze.

Kada se unatoč preventivnim mjerama pojave bolesti ili štetnici, važno je na vrijeme prepoznati problem i reagirati. Redoviti pregled grmova omogućuje uočavanje prvih simptoma. U mnogim slučajevima, mehaničko uklanjanje zaraženih dijelova ili štetnika može biti dovoljno. Tek ako se problem proširi, pribjegava se primjeni zaštitnih sredstava, pri čemu prednost treba dati biološkim i ekološki prihvatljivim pripravcima.

Najčešće gljivične bolesti

Jedna od najčešćih bolesti koja napada trninu, kao i druge vrste iz roda Prunus, je taphrina pruni, uzročnik bolesti poznate kao rogač šljive. Ova gljivica inficira plodove, uzrokujući njihovu deformaciju. Zaraženi plodovi postaju izduženi, savijeni i šuplji, bez koštice, podsjećajući na mahunu ili rog, po čemu je bolest i dobila ime. Površina ploda postaje naborana i prekrivena sivkastom prevlakom spora. Bolesti pogoduje vlažno i prohladno vrijeme tijekom cvatnje.

Monilija (Monilinia laxa) je još jedna značajna gljivična bolest koja može uzrokovati velike štete. Javlja se u dva oblika: kao sušenje cvjetova i grančica u proljeće te kao trulež plodova kasnije tijekom sezone. U proljeće, gljivica ulazi u biljku kroz cvijet, uzrokujući njegovo naglo sušenje, a zaraza se zatim širi na izboj i grančicu, koji također venu i suše se. Kasnije, zaraženi plodovi dobivaju smeđe pjege koje se brzo šire, a na površini se stvaraju karakteristični koncentrični krugovi sivkastih jastučića.

Hrđa šljive (Tranzschelia pruni-spinosae) također se može pojaviti na trnini. Simptomi se javljaju na lišću, obično sredinom ljeta. S gornje strane lista pojavljuju se sitne, žućkaste uglate pjege, dok se s donje strane, unutar tih pjega, razvijaju hrđastosmeđi jastučići ispunjeni sporama. Kod jačeg napada, lišće se može prerano osušiti i otpasti, što slabi biljku i smanjuje njezinu pripremljenost za zimu.

Prevencija ovih bolesti ključna je. Potrebno je uklanjati i spaljivati zaražene plodove (“mumije”) i osušene grančice, jer one predstavljaju glavni izvor zaraze za sljedeću godinu. Osiguravanje dobre prozračnosti krošnje kroz rezidbu smanjuje zadržavanje vlage i otežava infekciju. U slučaju jakih i redovitih napada, može se provesti preventivno prskanje bakrenim pripravcima u fazi mirovanja vegetacije.

Štetnici koji napadaju trninu

Trninu napada niz štetnika, od kojih su najčešće razne vrste lisnih ušiju (Aphididae). One se obično javljaju u proljeće na vrhovima mladih izboja i naličju listova. Sišu biljne sokove, što uzrokuje kovrčanje i deformaciju lišća te usporavanje rasta izboja. Lisne uši izlučuju i mednu rosu, ljepljivu tvar na koju se naseljava gljiva čađavica, dodatno smanjujući fotosintetsku površinu. Njihov napad mogu suzbiti prirodni neprijatelji poput bubamara i zlatooka.

Šljivina osica (Hoplocampa flava i Hoplocampa minuta) može predstavljati ozbiljan problem. Odrasle osice polažu jaja u čašku cvijeta. Ličinka koja se izleže ulazi u tek zametnuti plodić i izgriza ga iznutra, nakon čega prelazi u sljedeći, i tako jedna ličinka može uništiti nekoliko plodova. Napadnuti plodići otpadaju. Znak napada je sitna rupica na plodiću i crni hodnik ispunjen izmetom. Suzbijanje je teško, a uključuje sakupljanje i uništavanje otpalih zaraženih plodića.

Gubar glavonja (Lymantria dispar) je polifagni štetnik čije gusjenice mogu uzrokovati golobrst na mnogim vrstama drveća, uključujući i trninu. U godinama masovne pojave (gradacije), gusjenice mogu u potpunosti obrstiti grmove. Suzbijanje se provodi mehaničkim uklanjanjem gusjenica i jajnih legala (guba) tijekom zime ili primjenom bioloških insekticida na bazi Bacillus thuringiensis u ranoj fazi razvoja gusjenica.

Razni potkornjaci i drvotočci mogu napasti oslabljene ili oštećene grmove trnine. Oni buše hodnike ispod kore ili u drvu, prekidajući protok sokova i uzrokujući sušenje pojedinih grana ili cijelog grma. Njihova pojava obično je sekundarne prirode, odnosno napadaju biljke koje su već pod stresom zbog suše, bolesti ili drugih nepovoljnih uvjeta. Najbolja zaštita je održavanje dobre vitalnosti grmova kroz pravilnu njegu.

Preventivne mjere zaštite

Najbolja zaštita od bolesti i štetnika je prevencija, koja započinje već pri samoj sadnji. Odabir zdravih i certificiranih sadnica iz pouzdanih rasadnika smanjuje rizik od unosa zaraze u nasad. Sadnja na osunčanim i prozračnim lokacijama, uz poštivanje preporučenog razmaka, stvara nepovoljne mikroklimatske uvjete za razvoj većine gljivičnih bolesti. Izbjegavanje sadnje u kotlinama i na mjestima gdje se zadržava vlaga i hladan zrak također je važna preventivna mjera.

Pravilna agrotehnika igra ključnu ulogu u održavanju zdravlja biljaka. Uravnotežena gnojidba, posebno izbjegavanje viška dušika, rezultira snažnim i otpornim biljkama. Previše dušika potiče stvaranje mekanog, vodenastog tkiva koje je podložnije napadu bolesti i privlačnije lisnim ušima. Održavanje tla čistim od korova smanjuje konkurenciju i uklanja potencijalne domaćine za neke štetnike i patogene.

Higijena nasada je od presudne važnosti. U jesen, nakon opadanja lišća, potrebno je sakupiti i uništiti (spaliti ili duboko zakopati) svo lišće, jer na njemu prezimljuju mnogi uzročnici bolesti. Tijekom zimske rezidbe, obavezno je ukloniti sve suhe i zaražene grane, kao i mumificirane plodove zaostale na granama, jer su oni primarni izvor zaraze u proljeće. Alat za rezidbu potrebno je redovito dezinficirati alkoholom ili drugim sredstvom kako se zaraza ne bi prenosila s grma na grm.

Poticanje biološke raznolikosti u vrtu ili voćnjaku doprinosi uspostavljanju prirodne ravnoteže. Sadnja cvjetnica koje privlače korisne kukce, poput bubamara, zlatooka i osolika, pomaže u kontroli populacije lisnih ušiju. Postavljanje kućica za ptice također je korisno, jer su mnoge ptice pjevice korisni predatori štetnih insekata. Zdrav ekosustav sam regulira mnoge probleme.

Biološke i ekološke metode suzbijanja

Kada preventivne mjere nisu dovoljne, primjenjuju se ekološki prihvatljive metode suzbijanja. Protiv lisnih ušiju, u slučaju manjeg napada, učinkovito je prskanje pripravkom od koprive ili sapunicom od kalijevog sapuna. Ovi pripravci djeluju kontaktno, ispirući i gušeći uši, bez štetnog utjecaja na okoliš i korisne organizme. Kod jačih napada, mogu se koristiti komercijalni bioinsekticidi na bazi piretrina ili neem ulja.

Za suzbijanje gusjenica, poput gubara, najučinkovitiji je biološki insekticid na bazi bakterije Bacillus thuringiensis (Bt). Ovaj pripravak djeluje selektivno samo na gusjenice leptira koje ga pojedu, dok je potpuno bezopasan za ljude, pčele i druge korisne organizme. Važno ga je primijeniti dok su gusjenice male i aktivno se hrane. Mehaničko sakupljanje i uništavanje gusjenica i njihovih jajnih legala također je vrlo učinkovita metoda.

Protiv gljivičnih bolesti, poput monilije i rogača šljive, koriste se pripravci na bazi bakra i sumpora. Bakreni pripravci (npr. bordoškom juhom) primjenjuju se u fazi mirovanja vegetacije, kasno u jesen nakon opadanja lišća i/ili u rano proljeće prije bubrenja pupova. Ovo “plavo prskanje” uništava prezimljujuće oblike patogena na kori i pupovima. Sumporni pripravci koriste se tijekom vegetacije, jer imaju preventivno djelovanje protiv pepelnice i nekih drugih gljivica, a djeluju i kao akaricid (protiv grinja).

Korištenje feromonskih i ljepljivih ploča još je jedna korisna ekološka metoda. Žute ljepljive ploče privlače i love lisne uši i druge leteće insekte, čime se smanjuje njihov broj, a ujedno služe i za praćenje njihove pojave. Feromonske klopke koriste se za praćenje i smanjivanje populacije određenih štetnika, poput šljivinog savijača. One ispuštaju miris ženke i privlače mužjake, koji se zatim hvataju na ljepljivu podlogu.

Korištenje kemijskih sredstava

Primjena kemijskih pesticida u zaštiti trnine trebala bi biti posljednja mjera, kada su sve druge metode bile neuspješne i kada prijeti značajna ekonomska šteta. Korištenje pesticida zahtijeva znanje i oprez, jer nepravilna primjena može biti štetna za ljudsko zdravlje, okoliš, pčele i druge korisne organizme. Uvijek je potrebno strogo se pridržavati uputa proizvođača o dozi, koncentraciji, vremenu primjene i karenci (vrijeme koje mora proći od prskanja do berbe).

Izbor pesticida ovisi o problemu koji se suzbija. Fungicidi se koriste za suzbijanje gljivičnih bolesti, insekticidi za suzbijanje štetnih kukaca, a akaricidi za suzbijanje grinja. Postoje sistemični pesticidi, koji ulaze u biljno tkivo i šire se kroz sokove, pružajući dugotrajniju zaštitu, i kontaktni pesticidi, koji djeluju samo na onim dijelovima biljke na koje su naneseni. Pri izboru sredstva, prednost treba dati onima koji su selektivniji i manje štetni za korisne organizme.

Vrijeme primjene je ključno za učinkovitost pesticida. Na primjer, fungicidi protiv monilije cvijeta i izboja najučinkovitiji su ako se primijene preventivno, neposredno prije i tijekom cvatnje, posebno ako je vrijeme vlažno. Insekticide je najbolje primijeniti kada su štetnici u najosjetljivijoj fazi razvoja (npr. mlade gusjenice). Prskanje se nikada ne smije obavljati po vjetrovitom vremenu ili po jakom suncu, kao ni tijekom cvatnje kada su pčele aktivne.

Prilikom rukovanja pesticidima, obavezno je koristiti zaštitnu opremu, uključujući rukavice, zaštitne naočale i masku. Nakon upotrebe, opremu za prskanje potrebno je temeljito oprati, a ambalažu zbrinuti na propisan način. S obzirom na otpornost trnine i njezinu često ekstenzivnu proizvodnju, potreba za kemijskim sredstvima je rijetka. Integrirani i ekološki pristup zaštiti u velikoj većini slučajeva je sasvim dovoljan za postizanje zdravog i kvalitetnog uroda.