Uzgoj graha, kao i mnogih drugih poljoprivrednih kultura, suočen je s izazovima koje predstavljaju brojne bolesti i štetnici. Ovi biotski čimbenici mogu značajno umanjiti prinos, narušiti kvalitetu uroda, a u nekim slučajevima i potpuno uništiti usjev. Uspješna zaštita graha ne oslanja se samo na primjenu kemijskih sredstava, već zahtijeva integrirani pristup koji obuhvaća preventivne agrotehničke mjere, biološku kontrolu i ciljanu primjenu pesticida. Poznavanje najčešćih uzročnika bolesti i štetnika, njihovog životnog ciklusa te uvjeta koji pogoduju njihovoj pojavi, temelj je za pravovremeno djelovanje i očuvanje zdravlja usjeva. Ključ uspjeha leži u prevenciji, redovitom praćenju stanja biljaka i brzoj reakciji na prve znakove zaraze.
Preventivne mjere čine okosnicu zaštite bilja i često su najučinkovitiji i najisplativiji način borbe protiv bolesti i štetnika. Najvažnija preventivna mjera je poštivanje plodoreda. Grah se ne bi smio saditi na istu površinu najmanje 3-4 godine, jer se mnogi uzročnici bolesti (gljivice, bakterije) i neki štetnici zadržavaju u tlu i na biljnim ostacima. Pravilnim plodoredom prekida se njihov razvojni ciklus i smanjuje se potencijal zaraze za buduće usjeve. Dobri predusjevi za grah su žitarice, krumpir i kupusnjače.
Odabir otpornih sorti i korištenje zdravog, certificiranog sjemena druga je ključna preventivna mjera. Mnoge moderne sorte graha posjeduju genetsku otpornost na najčešće bolesti poput antraknoze ili virusa mozaika. Korištenje sjemena koje je već zaraženo uzročnicima bolesti jedan je od najbržih načina za unošenje zaraze u polje. Stoga je ulaganje u kvalitetno sjeme uvijek isplativo. Uništavanje biljnih ostataka nakon berbe zaoravanjem ili spaljivanjem također smanjuje mogućnost prezimljavanja patogena.
Optimalna agrotehnika igra važnu ulogu u stvaranju nepovoljnih uvjeta za razvoj bolesti. To uključuje pravilnu pripremu tla, uravnoteženu gnojidbu i pravovremenu sjetvu. Izbjegavanje preguste sjetve osigurava bolju cirkulaciju zraka unutar usjeva, što smanjuje vlažnost i otežava širenje gljivičnih bolesti koje se razvijaju u vlažnim uvjetima. Uravnotežena gnojidba, bez viška dušika, čini biljke čvršćima i otpornijima. Suzbijanje korova je također važno, jer korovi mogu biti domaćini bolestima i štetnicima te stvaraju povoljnu mikroklimu za njihov razvoj.
Redovito praćenje usjeva, odnosno vizualni pregled biljaka barem jednom tjedno, omogućuje rano otkrivanje problema. Uočavanje prvih simptoma bolesti ili prisutnosti štetnika ključno je za pravovremenu reakciju. U početnim fazama napada, često je moguće problem riješiti mehaničkim mjerama, poput uklanjanja zaraženih listova ili ručnog sakupljanja štetnika, čime se izbjegava ili odgađa potreba za kemijskim tretiranjem.
Više članaka na ovu temu
Najčešće bolesti graha
Grah napada velik broj gljivičnih, bakterijskih i virusnih bolesti. Od gljivičnih bolesti, jedna od najčešćih je antraknoza ili pjegavost graha (Colletotrichum lindemuthianum). Simptomi se javljaju na svim nadzemnim dijelovima biljke u obliku tamnih, udubljenih pjega s tamnijim rubom. Na mahunama su pjege najizraženije i mogu prodrijeti do zrna, čineći ga neupotrebljivim. Bolest se širi kišnim kapima i zaraženim sjemenom, a pogoduju joj vlažni i prohladni uvjeti.
Hrđa graha (Uromyces appendiculatus) je još jedna česta gljivična bolest. Prepoznaje se po pojavi sitnih, izdignutih, hrđasto-smeđih pustula (nakupina spora) na naličju lišća. Kod jakog napada, lišće se suši i prerano otpada, što smanjuje fotosintetsku aktivnost i dovodi do manjeg prinosa. Razvoju hrđe pogoduje toplo i vlažno vrijeme. Suzbijanje ovih gljivičnih bolesti uključuje plodored, korištenje zdravog sjemena i primjenu fungicida na bazi bakra, sumpora ili drugih organskih i sintetskih spojeva.
Bakterijske pjegavosti, poput obične pjegavosti (Xanthomonas campestris pv. phaseoli) i halo pjegavosti (Pseudomonas syringae pv. phaseolicola), uzrokuju značajne štete. Simptomi se očituju kao vodenaste pjege na lišću koje kasnije postaju smeđe i nekrotične, često okružene žutim (halo) prstenom. Pjege se mogu spajati, uzrokujući sušenje većih dijelova lista. Na mahunama nastaju masne, tamnozelene pjege. Bakterije se šire zaraženim sjemenom, kišom i alatom. Zaštita je teška, a temelji se na preventivi, prvenstveno na korištenju zdravog sjemena i bakrenim pripravcima.
Virusne bolesti, poput virusa običnog mozaika graha (Bean common mosaic virus – BCMV), prenose se zaraženim sjemenom i lisnim ušima. Simptomi uključuju šarenilo lišća (svjetlije i tamnije zelene zone), deformacije, mjehuravost i smanjeni rast biljke. Zaražene biljke daju manji prinos, a mahune mogu biti deformirane. Najvažnija mjera borbe je korištenje bezvirusnog sjemena i otpornih sorti te suzbijanje lisnih uši koje su vektori virusa. Zaražene biljke potrebno je što prije ukloniti iz usjeva kako bi se spriječilo daljnje širenje.
Najčešći štetnici graha
Štetnici mogu uzrokovati izravne štete hraneći se biljnim dijelovima, ali i neizravne, prenoseći virusne bolesti. Jedan od najvažnijih štetnika je grahov žižak (Acanthoscelides obtectus). Štete prvenstveno čine ličinke koje se razvijaju unutar zrna i uništavaju ga, čineći ga neupotrebljivim za jelo i sjetvu. Napad počinje u polju gdje ženka odlaže jaja na mahune, a ličinke se ubušuju u zrno. Razvoj se nastavlja u skladištu gdje može imati više generacija godišnje i potpuno uništiti uskladišteni grah. Suzbijanje uključuje pravovremenu berbu i skladištenje zrna na niskim temperaturama (zamrzavanje) ili u hermetički zatvorenim posudama.
Lisne uši (Aphididae) su česti štetnici koji u kolonijama sišu biljne sokove, najčešće na mlađim, vršnim dijelovima biljke i naličju lišća. To dovodi do slabljenja biljke, kovrčanja i deformacije lišća. Osim izravnih šteta, lisne uši su opasne jer prenose brojne biljne viruse. Izlučuju i mednu rosu na koju se naseljavaju gljive čađavice, smanjujući fotosintezu. Suzbijanje se može provoditi prirodnim pripravcima (od koprive, češnjaka, sapunice), poticanjem prirodnih neprijatelja (bubamare, osolike muhe) ili primjenom insekticida (aficida).
Crveni pauk (Tetranychus urticae) je sitna grinja koja se javlja u suhim i toplim uvjetima. Siše sokove na naličju lišća, što dovodi do pojave sitnih, žutih točkica. Kod jačeg napada, lišće postaje žuto, kasnije brončano i suši se, a na naličju se može vidjeti fina paučina. Štetnik se brzo razmnožava i može uzrokovati velike štete u kratkom vremenu. Preventiva uključuje održavanje optimalne vlažnosti i prskanje biljaka vodom, posebno s donje strane listova. U slučaju jačeg napada, koriste se akaricidi.
Ostali štetnici koji se mogu javiti na grahu uključuju gusjenice raznih leptira koje se hrane lišćem, grahovu muhu čije ličinke uništavaju korijen mladih biljaka, te puževe koji mogu biti problematični u vlažnim uvjetima. Kontrola ovih štetnika provodi se ovisno o vrsti i intenzitetu napada, primjenom mehaničkih, bioloških ili kemijskih mjera zaštite.
Biološka i ekološka zaštita
Ekološki prihvatljiva zaštita graha temelji se na korištenju prirodnih metoda i pripravaka kako bi se izbjegla upotreba sintetičkih pesticida. Jedna od osnovnih metoda je poticanje bioraznolikosti u vrtu. Sadnja cvjetnica poput nevena, kadifice ili boražine privlači korisne insekte kao što su bubamare, osolike muhe i zlatooke, koji su prirodni neprijatelji lisnih uši i drugih štetnika. Postavljanje kućica za ptice i osiguravanje izvora vode također privlači ptice koje se hrane gusjenicama i drugim insektima.
Primjena biljnih pripravaka učinkovita je metoda za suzbijanje štetnika i nekih bolesti u početnim fazama napada. Macerat od koprive djeluje kao insekticid protiv lisnih uši i kao folijarno gnojivo. Pripravak od češnjaka i čili papričica ima repelentno (odbijajuće) djelovanje na mnoge insekte. Otopina sode bikarbone može se koristiti za prevenciju i suzbijanje pepelnice. Ovi pripravci su ekološki prihvatljivi, ali imaju kraće djelovanje i potrebno ih je češće primjenjivati, posebno nakon kiše.
U biološkoj kontroli koriste se živi organizmi za suzbijanje štetnika. To može uključivati ispuštanje predatorskih grinja za kontrolu crvenog pauka ili parazitskih osica koje polažu jajašca u lisne uši. Također, postoje i komercijalni pripravci na bazi bakterije Bacillus thuringiensis (Bt), koji su vrlo učinkoviti protiv gusjenica različitih leptira. Ovi biološki insekticidi su specifični, djeluju samo na ciljane štetnike i sigurni su za ljude, pčele i druge korisne organizme.
Mehaničke metode zaštite uključuju ručno sakupljanje štetnika (poput gusjenica ili odraslih krumpirovih zlatica ako se pojave na grahu), postavljanje ljepljivih ploča (žutih za lisne uši, plavih za tripse) te postavljanje barijera protiv puževa (pepeo, piljevina, pivske zamke). Prekrivanje gredica agrotekstilom može spriječiti napad nekih štetnika poput grahove muhe. Kombinacija svih ovih metoda unutar integriranog pristupa daje najbolje rezultate u održivom i ekološkom uzgoju graha.
Pravilna upotreba pesticida
Iako je cilj izbjeći ili smanjiti upotrebu kemijskih sredstava za zaštitu bilja (pesticida), u nekim situacijama, posebno u komercijalnoj proizvodnji ili kod vrlo jakog napada bolesti i štetnika, njihova primjena može biti nužna kako bi se spasio urod. Kada se donese odluka o primjeni pesticida, ključno je to učiniti na pravilan, siguran i odgovoran način. To podrazumijeva odabir pravog sredstva, primjenu u pravo vrijeme i u propisanoj dozi te poštivanje svih mjera opreza.
Prvi korak je točna identifikacija problema. Potrebno je utvrditi o kojoj se točno bolesti ili štetniku radi kako bi se odabrao pesticid koji je registriran za tu namjenu i tu kulturu. Primjena sredstva “širokog spektra” bez točne dijagnoze može biti neučinkovita, štetna za korisne organizme i okoliš. Informacije o registriranim sredstvima mogu se dobiti od poljoprivrednih savjetodavnih službi ili u poljoprivrednim ljekarnama.
Ključno je strogo se pridržavati uputa proizvođača navedenih na ambalaži sredstva. To se odnosi na preporučenu koncentraciju ili dozu, količinu vode, način primjene i vrijeme primjene. Primjena veće doze od preporučene neće pojačati učinak, ali može uzrokovati fitotoksičnost (oštećenje biljke) i ostaviti povećane ostatke pesticida na plodovima. Tretiranje se ne smije obavljati po jakom suncu, visokim temperaturama ili vjetru kako bi se izbjeglo isparavanje i zanošenje sredstva na susjedne usjeve.
Najvažniji aspekt primjene pesticida je poštivanje karence. Karenca je propisano minimalno vrijeme koje mora proći od zadnje primjene pesticida do berbe. U tom periodu, primijenjeno sredstvo se razgrađuje na neotrovne spojeve. Nepoštivanje karence dovodi do toga da plodovi u trenutku berbe sadrže nedopuštene količine ostataka pesticida, što ih čini opasnim za ljudsko zdravlje. Također, prilikom rukovanja i primjene pesticida obavezno je korištenje zaštitne opreme (rukavice, maska, zaštitne naočale, odijelo) kako bi se zaštitilo vlastito zdravlje.
