Voda je ključan element za život i produktivnost graha, sudjelujući u svim fiziološkim procesima, od klijanja do formiranja zrna. Razumijevanje specifičnih potreba graha za vodom tijekom različitih faza rasta presudno je za postizanje visokih i stabilnih prinosa. Iako grah ne spada u kulture izrazito zahtjevne prema vodi, nedostatak vlage u kritičnim periodima razvoja može drastično smanjiti urod i negativno utjecati na kvalitetu mahuna i zrna. Stoga, pravilno planirano i provedeno navodnjavanje nije samo mjera za spašavanje usjeva u sušnim uvjetima, već i važan agrotehnički zahvat kojim se optimizira proizvodnja. Učinkovito upravljanje vodom u uzgoju graha podrazumijeva poznavanje potreba biljke, karakteristika tla i primjenu odgovarajućih tehnika navodnjavanja.
Potrebe graha za vodom variraju ovisno o fazi razvoja biljke. U početnoj fazi, od sjetve do nicanja, ključna je umjerena, ali konstantna vlažnost sjetvenog sloja tla kako bi se osiguralo bubrenje sjemena i uspješno klijanje. Nakon nicanja, u fazi intenzivnog vegetativnog rasta, potrebe za vodom postepeno rastu. U ovom periodu razvija se korijenski sustav i lisna masa, a biljka je relativno otporna na kraća sušna razdoblja jer korijen aktivno traži vlagu u dubljim slojevima tla. Prekomjerno navodnjavanje u ovoj fazi može čak biti i štetno jer potiče razvoj plićeg korijena i čini biljku osjetljivijom na kasniju sušu.
Najkritičnije razdoblje za opskrbu vodom započinje s fazom cvatnje i traje sve do kraja formiranja mahuna i nalijevanja zrna. U ovoj generativnoj fazi, nedostatak vode može uzrokovati masovno otpadanje cvjetova i tek zametnutih mahuna, što izravno dovodi do drastičnog smanjenja prinosa. Voda je neophodna za proces oplodnje, transport asimilata i rast plodova. Stres uzrokovan sušom u ovom periodu rezultira manjim brojem mahuna po biljci, manjim brojem zrna po mahuni, te sitnijim i nekvalitetnijim zrnom. Mahune postaju tvrde, vlaknaste i gube na tržišnoj vrijednosti.
Nakon što mahune dosegnu svoju punu veličinu i započne faza dozrijevanja zrna, potrebe za vodom se postepeno smanjuju. U fazi tehnološke zrelosti, kada se grah bere kao mlada mahuna, važno je i dalje održavati umjerenu vlažnost tla kako bi se potaknulo daljnje cvjetanje i zametanje plodova kod sorti s produženom berbom. Kod uzgoja graha za suho zrno, navodnjavanje se u potpunosti prekida u fazi žućenja mahuna kako bi se omogućilo jednolično dozrijevanje i sušenje usjeva, te spriječila pojava bolesti koje se razvijaju u vlažnim uvjetima.
Karakteristike tla također značajno utječu na potrebe za navodnjavanjem. Laka, pjeskovita tla imaju slabu sposobnost zadržavanja vode i brzo se isušuju, pa zahtijevaju češće navodnjavanje manjim količinama vode. S druge strane, teška, glinasta tla dobro zadržavaju vlagu, ali su sklona zbijanju i nedostatku kisika ako se prekomjerno navodnjavaju. Idealna su duboka, strukturna tla s visokim sadržajem organske tvari koja imaju optimalan kapacitet za vodu i zrak. Poznavanje tipa tla u vrtu ili na parceli ključno je za pravilno planiranje učestalosti i intenziteta navodnjavanja.
Više članaka na ovu temu
Određivanje trenutka za navodnjavanje
Prepoznavanje pravog trenutka za navodnjavanje ključno je za efikasno korištenje vode i izbjegavanje stresa biljaka. Vizualni pregled biljaka prvi je i najjednostavniji pokazatelj. Kada biljci počne nedostajati voda, listovi gube turgor, postaju mlitavi i mijenjaju boju u tamnije zelenu ili plavkastu nijansu. U najtoplijem dijelu dana, blago venuće lišća je normalna pojava čak i kod dobre opskrbljenosti vodom, jer je transpiracija veća od sposobnosti korijena da usvoji vodu. Međutim, ako listovi ostanu uvenuli i u jutarnjim satima, to je siguran znak da je biljci hitno potrebna voda.
Preciznija metoda za određivanje potrebe za navodnjavanjem je provjera vlažnosti tla. To se može učiniti jednostavnim testom “grude”. Na dubini od 10-15 cm uzme se šaka zemlje i stisne u dlanu. Ako se zemlja raspada i ne može oblikovati u grudu, tlo je presuho i potrebno je navodnjavanje. Ako se formira čvrsta gruda koja se ne raspada ni nakon laganog bockanja prstom, tlo ima dovoljno vlage. Ako se iz grude prilikom stiskanja cijedi voda, tlo je prevlažno. Ova metoda zahtijeva malo iskustva, ali daje pouzdanu procjenu stanja vlage u zoni korijena.
U modernoj poljoprivrednoj proizvodnji koriste se sofisticiraniji alati za mjerenje vlage u tlu, poput tenziometara ili senzora vlažnosti. Tenziometri mjere napetost kojom tlo zadržava vodu i daju preciznu informaciju o tome koliko je vode dostupno biljkama. Postavljaju se na različite dubine u zoni korijena i omogućuju vrlo precizno upravljanje navodnjavanjem, osiguravajući da biljke dobiju vodu točno onda kada im je potrebna. Iako je ova oprema skuplja, dugoročno donosi uštede u vodi i povećava prinose.
Klimatski uvjeti, poput temperature zraka, relativne vlažnosti, vjetra i količine padalina, također utječu na potrebu za navodnjavanjem. Tijekom vrućih, suhih i vjetrovitih dana, biljke gube znatno više vode kroz transpiraciju, pa se i tlo brže isušuje. Praćenje vremenske prognoze pomaže u planiranju navodnjavanja. Ako se najavljuje kiša, navodnjavanje se može odgoditi. S druge strane, ako se predviđa dugotrajno sušno i vruće razdoblje, potrebno je planirati intenzivnije navodnjavanje kako bi se preduhitrio vodni stres biljaka.
Metode navodnjavanja
Postoji nekoliko metoda navodnjavanja koje se mogu primijeniti u uzgoju graha, a izbor ovisi o veličini površine, dostupnosti vode, tipu tla i ekonomskoj isplativosti. Navodnjavanje kišenjem, pomoću rasprskivača, često se koristi na većim površinama. Ova metoda simulira prirodnu kišu i ravnomjerno vlaži cijelu površinu. Međutim, ima i nedostatke: vlaženje lišća može pogodovati razvoju gljivičnih bolesti, a značajan dio vode može ispariti prije nego što dospije do tla, posebno pri visokim temperaturama i vjetru. Zbog toga je navodnjavanje kišenjem najbolje obavljati rano ujutro ili kasno navečer.
Navodnjavanje po brazdama je tradicionalna i efikasna metoda, posebno pogodna za usjeve sijane u redove. Voda se pušta u plitke brazde napravljene između redova biljaka i polako se infiltrira u tlo, vlažeći zonu korijena. Ova metoda je ekonomična jer smanjuje gubitke vode isparavanjem i ne vlaži nadzemne dijelove biljke, čime se smanjuje rizik od bolesti. Međutim, zahtijeva blago nagnut i dobro poravnat teren kako bi se osigurala ravnomjerna distribucija vode duž cijele brazde.
Navodnjavanje kapanjem, poznato i kao “kap po kap”, smatra se najefikasnijom i najekonomičnijom metodom. Voda se putem posebnih cijevi s kapaljkama dovodi izravno u zonu korijena svake biljke. Gubici vode isparavanjem su minimalni, a tlo između redova ostaje suho, što smanjuje rast korova. Ova metoda omogućuje vrlo precizno doziranje vode i hranjivih tvari (fertirigacija), štedi vodu i energiju te smanjuje rizik od bolesti. Iako početna investicija u sustav može biti veća, dugoročne prednosti često opravdavaju trošak, posebno u područjima s ograničenim vodenim resursima.
Za manje vrtove i pojedinačne biljke, ručno zalijevanje kantom ili crijevom i dalje je najčešća praksa. Prilikom ručnog zalijevanja, važno je vodu usmjeriti na tlo oko biljke, a ne prskati po lišću. Zalijevanje treba biti temeljito i obilno, ali rjeđe, umjesto svakodnevnog plitkog zalijevanja. Temeljito zalijevanje potiče korijen da raste u dubinu u potrazi za vodom, čineći biljku otpornijom na sušu. Plitko zalijevanje vlaži samo površinski sloj tla i potiče razvoj plitkog korijena, što biljku čini osjetljivom i ovisnom o čestom zalijevanju.
Utjecaj viška i manjka vode
Manjak vode, odnosno suša, ima višestruke negativne posljedice na rast i razvoj graha. U početnim fazama, nedovoljna vlažnost tla usporava ili u potpunosti sprječava klijanje i nicanje. Kod mladih biljaka, suša uzrokuje usporen rast, žućenje i venuće lišća. Međutim, najštetniji učinak suše očituje se u generativnoj fazi. Nedostatak vode tijekom cvatnje dovodi do abortiranja i opadanja cvjetnih pupova i cvjetova, što rezultira drastično smanjenim brojem zametnutih mahuna. U fazi formiranja mahuna, suša uzrokuje razvoj sitnih, deformiranih i vlaknastih plodova niske kvalitete.
Stres uzrokovan sušom ne samo da smanjuje kvantitetu, već i kvalitetu uroda. Biljke pod stresom postaju osjetljivije na napad štetnika, posebno crvenog pauka, koji se masovno razvija u suhim i toplim uvjetima. Također, suša može utjecati na kemijski sastav zrna, smanjujući sadržaj proteina i drugih hranjivih tvari. U konačnici, prinos može biti smanjen za više od 50% ako se suša poklopi s kritičnim fazama razvoja graha, što naglašava važnost pravovremenog i adekvatnog navodnjavanja.
S druge strane, višak vode u tlu može biti jednako štetan kao i njen nedostatak. Prekomjerno navodnjavanje ili dugotrajne obilne kiše, posebno na teškim i slabo dreniranim tlima, dovode do zasićenja tla vodom i istiskivanja kisika iz zone korijena. Nedostatak kisika (anoksija) uzrokuje gušenje korijena, koji prestaje s normalnim funkcijama usvajanja vode i hranjiva. Korijen postaje podložan napadu truležnica, što dovodi do propadanja cijele biljke. Simptomi viška vode uključuju žućenje donjih listova, venuće cijele biljke (iako je tlo vlažno), usporen rast i općenito slabljenje vitalnosti.
Prekomjerna vlažnost također stvara idealne uvjete za razvoj mnogih gljivičnih i bakterijskih bolesti, poput plamenjače, antraknoze i različitih vrsta pjegavosti. Visoka vlažnost zraka unutar gustog sklopa usjeva, uzrokovana čestim navodnjavanjem kišenjem, posebno pogoduje širenju ovih bolesti. Stoga je ključno pronaći ravnotežu i osigurati optimalnu vlažnost tla, izbjegavajući i ekstremnu sušu i prekomjerno natapanje. Pravilna drenaža, struktura tla i odabir odgovarajuće metode navodnjavanja ključni su za sprječavanje problema uzrokovanih viškom vode.
Praktični savjeti za navodnjavanje
Za postizanje najboljih rezultata, navodnjavanje graha treba provoditi prema nekoliko osnovnih principa. Najbolje vrijeme za zalijevanje je rano ujutro. Tada su temperature niže, a isparavanje manje, što omogućuje da veći dio vode prodre u tlo i bude dostupan biljkama tijekom dana. Večernje zalijevanje je također opcija, no ono može ostaviti lišće vlažnim tijekom noći, što povećava rizik od razvoja gljivičnih bolesti. Svakako treba izbjegavati zalijevanje u najtoplijem dijelu dana, jer tada voda brzo isparava, a hladna voda na pregrijanom lišću može uzrokovati šok za biljku.
Umjesto čestog i plitkog zalijevanja, preporučuje se rjeđe, ali obilnije navodnjavanje. Cilj je natopiti tlo do dubine od najmanje 20-30 centimetara, gdje se nalazi glavnina korijenskog sustava. Takav način navodnjavanja potiče korijen da raste dublje u tlo u potrazi za vodom, što biljku čini otpornijom na kraća sušna razdoblja. Količina vode po jednom navodnjavanju ovisi o tipu tla i fazi razvoja biljke, a kreće se od 20 do 40 litara po metru kvadratnom.
Korištenje malča, poput slame, sijena, pokošene trave ili komposta, može značajno pomoći u očuvanju vlage u tlu. Sloj malča na površini tla smanjuje isparavanje, održava nižu i stabilniju temperaturu tla te sprječava rast korova koji konkuriraju grahu za vodu. Malčiranje je izuzetno korisna agrotehnička mjera, posebno u sušnim područjima i u ekološkom uzgoju, jer smanjuje potrebu za navodnjavanjem i poboljšava ukupno zdravlje tla i biljaka.
Prilagodba navodnjavanja fazama razvoja biljke je ključna. U početku rasta, zalijevanje treba biti umjereno. Potrebe za vodom naglo rastu s početkom cvatnje i traju tijekom formiranja mahuna – u tom periodu tlo se ne bi smjelo isušiti. Nakon što mahune dosegnu punu veličinu, a posebno kod uzgoja za suho zrno, intenzitet i učestalost navodnjavanja se smanjuju kako bi se potaknulo dozrijevanje. Pažljivo praćenje biljaka i stanja vlažnosti tla najbolji su vodiči za donošenje ispravnih odluka o navodnjavanju.
