Sadnja i razmnožavanje graha, iako naizgled jednostavni postupci, temelje se na nizu stručnih principa koji osiguravaju uspješno klijanje, snažan razvoj biljke i obilan urod. Grah se primarno razmnožava generativno, putem sjemena, što zahtijeva pažljiv odabir sadnog materijala i optimalne uvjete za sjetvu. Ključ uspjeha leži u razumijevanju potreba biljke, prije svega temperature i vlažnosti tla, te u pravilnoj tehnici sjetve koja će omogućiti svakoj sjemenki da iskoristi svoj puni potencijal. Odabir pravog trenutka za sadnju presudan je kako bi se izbjegli rizici od kasnih mrazeva i osiguralo da biljka prođe kroz sve svoje razvojne faze u najpovoljnijim klimatskim uvjetima. Kvalitetno sjeme, dobro pripremljeno tlo i ispravna agrotehnika sadnje čine temelje na kojima se gradi cjelokupna proizvodnja ove važne povrtne kulture.
Odabir sjemena prvi je i najvažniji korak u procesu razmnožavanja graha. Kvalitetno sjeme mora biti sortno čisto, visoke klijavosti, ujednačene krupnoće i bez vidljivih oštećenja ili znakova bolesti. Preporučuje se korištenje certificiranog sjemena jer ono jamči da su ispunjeni svi navedeni kriteriji, što značajno povećava šanse za uspjeh. Sjeme iz vlastite proizvodnje također može biti dobar izbor, pod uvjetom da je sakupljeno sa zdravih biljaka i pravilno skladišteno. Prije sjetve, korisno je provjeriti klijavost sjemena, pogotovo ako je starije od godinu dana, tako da se manji uzorak stavi na vlažnu vatu ili papir na toplo mjesto.
Priprema sjemena prije same sadnje može dodatno poboljšati i ubrzati nicanje. Iako grah u pravilu dobro klija i bez posebnih tretmana, namakanje sjemena u vodi ili čaju od kamilice na nekoliko sati do jednog dana može omekšati sjemensku ljusku i potaknuti brže klijanje, posebno u uvjetima sušeg tla. Neki vrtlari prakticiraju i zaprašivanje sjemena mikoriznim gljivicama ili pripravcima koji sadrže rizobakterije (kvržične bakterije). Ove simbiotske bakterije pomažu grahu u fiksaciji atmosferskog dušika, čime se poboljšava ishrana biljke i smanjuje potreba za dušičnom gnojidbom, što je posebno važno u ekološkom uzgoju.
Određivanje optimalnog vremena za sadnju ključno je za izbjegavanje nepovoljnih uvjeta. Grah je toploljubiva biljka i vrlo je osjetljiv na niske temperature, posebice na mraz. Sjetva se ne smije obavljati dok ne prođe opasnost od kasnih proljetnih mrazeva i dok se tlo na dubini sjetve (oko 5 cm) ne zagrije na najmanje 10-12°C. Sjetva u prehladno tlo rezultirat će sporim i neujednačenim nicanjem te povećanom osjetljivošću na bolesti koje uzrokuju truljenje sjemena. U većini kontinentalnih krajeva, idealno vrijeme za sjetvu je od kraja travnja do početka lipnja, ovisno o mikroklimatskim prilikama.
Pravilna priprema sjetvene posteljice od presudne je važnosti za uspješnu sadnju. Tlo treba biti dobro usitnjeno, poravnato i bez korova. Kvalitetna sjetvena posteljica osigurava dobar kontakt sjemena s tlom, što je nužno za upijanje vlage i početak procesa klijanja. Teška i zbijena tla otežavaju nicanje i razvoj korijena, stoga ih je potrebno dobro prorahliti. Prije same sjetve, površinski sloj tla treba fine obrade, primjerice grabljanjem, kako bi se stvorila mrvičasta struktura idealna za polaganje sjemena. Ako je tlo suho, lagano navodnjavanje dan prije sjetve može osigurati potrebnu vlagu za klijanje.
Više članaka na ovu temu
Tehnike sjetve
Postoji nekoliko tehnika sjetve graha, a izbor ovisi o tipu sorte (niska ili visoka), veličini površine i dostupnoj mehanizaciji. Najčešće se primjenjuje sjetva u redove ili u kućice. Sjetva u redove preferira se za niske, grmolike sorte na većim površinama. Ovom tehnikom, sjemenke se polažu pojedinačno na određeni razmak unutar reda. Međuredni razmak obično iznosi od 40 do 60 cm, kako bi se omogućila nesmetana međuredna obrada i prozračivanje, dok razmak sjemenki unutar reda varira od 5 do 10 cm, ovisno o bujnosti sorte.
Sjetva u kućice (ili gnijezda) tradicionalna je metoda koja se često koristi za visoke sorte koje zahtijevaju potporanj, ali je primjenjiva i za niske sorte u manjim vrtovima. Ovom metodom se u jednu plitku rupu (kućicu) polaže 4 do 6 sjemenki. Razmak između kućica u redu obično je 40-50 cm za niske sorte, a 60-80 cm za visoke, dok je međuredni razmak veći, često i do jednog metra, kako bi se osiguralo dovoljno prostora za rast i razvoj biljaka te postavljanje potpornja. Sjetva u kućice omogućava biljkama da rastu u grupi, pružajući si međusobnu potporu u početnim fazama rasta.
Dubina sjetve je kritičan faktor koji izravno utječe na brzinu i postotak nicanja. Općenito pravilo je da dubina sjetve treba biti 8 do 10 puta veća od promjera sjemena. Za grah, to u praksi znači dubinu od 3 do 5 centimetara. Na lakšim, pjeskovitim tlima sjetva može biti nešto dublja kako bi sjeme imalo pristup vlazi, dok se na težim, glinastim tlima sije pliće kako bi klica lakše probila na površinu. Preduboka sjetva troši energiju klice i usporava nicanje, dok preplitka sjetva izlaže sjeme isušivanju i napadu ptica.
Nakon polaganja sjemena, brazde ili kućice potrebno je pažljivo zagrnuti zemljom i lagano je utisnuti. Ovaj korak je važan jer osigurava dobar kontakt sjemena s česticama tla, što je preduvjet za efikasno upijanje vode. Na većim površinama, ovaj se postupak obavlja valjcima koji slijede sijačicu. U vrtovima se to može učiniti stražnjom stranom grablji ili laganim gaženjem. Ako je tlo izrazito suho, nakon sjetve se preporučuje lagano zalijevanje kako bi se potaknuo proces klijanja i osiguralo ujednačeno nicanje mladih biljaka.
Uvjeti za klijanje i nicanje
Klijanje sjemena graha složen je biološki proces koji ovisi o tri ključna vanjska faktora: vodi, temperaturi i kisiku. Voda je neophodna za bubrenje sjemena, aktivaciju enzima i transport hranjivih tvari iz kotiledona do embrija. Optimalna vlažnost tla ključna je za početak ovog procesa; tlo mora biti dovoljno vlažno, ali ne i natopljeno vodom, jer prekomjerna voda istiskuje kisik i može dovesti do truljenja sjemena. Sjeme graha za klijanje treba upiti oko 50% svoje težine u vodi.
Temperatura je drugi presudni faktor koji regulira brzinu klijanja. Minimalna temperatura tla za klijanje graha je oko 8°C, no pri toj temperaturi proces je vrlo spor i dugotrajan. Optimalna temperatura za brzo i ujednačeno nicanje kreće se između 18°C i 25°C. Pri tim temperaturama, grah će niknuti za 7 do 10 dana. Temperature iznad 30°C mogu biti nepovoljne i usporiti klijanje, dok vrlo visoke temperature mogu čak i oštetiti klicu. Zbog toga je važno pratiti temperaturu tla, a ne samo zraka, prilikom odlučivanja o trenutku sjetve.
Kisik je neophodan za proces staničnog disanja embrija unutar sjemena, koji osigurava energiju potrebnu za rast klice. Zbog toga je struktura i prozračnost tla od iznimne važnosti. Teška, zbijena i pokoricom prekrivena tla imaju manjak kisika, što može ugušiti klicu i spriječiti nicanje. Pravilna obrada tla, kojom se osigurava rahla i mrvičasta struktura, ključna je za dobru opskrbu sjemena kisikom. U slučaju stvaranja pokorice nakon kiše, potrebno ju je razbiti laganim drljanjem ili okopavanjem kako bi se omogućio pristup zraka i olakšalo nicanje.
Svjetlost nije potrebna za sam proces klijanja graha, jer se ono odvija pod zemljom. Međutim, čim mlada biljka nikne i pojave se prvi listovi (kotiledoni), svjetlost postaje esencijalni faktor za početak fotosinteze. U fazi nicanja, biljka je izuzetno osjetljiva na vanjske uvjete. Nedostatak vlage, niske temperature ili napad bolesti i štetnika u ovoj ranoj fazi mogu nepovratno ugroziti razvoj cijelog usjeva. Stoga je važno osigurati optimalne uvjete ne samo za klijanje, već i za početni rast mladih biljaka.
Razmnožavanje za sjeme
Proizvodnja vlastitog sjemena graha za buduće sadnje zahtijeva pažljiv odabir i praćenje biljaka tijekom cijele vegetacijske sezone. Za sjeme se odabiru najzdravije, najsnažnije i najrodnije biljke koje pokazuju sve tipične karakteristike željene sorte. Važno je izbjegavati biljke koje pokazuju bilo kakve znakove bolesti, deformacija ili slabijeg rasta. Na odabranim biljkama, mahune se ostavljaju da potpuno sazriju i osuše se na stabljici. Time se osigurava da je sjeme fiziološki zrelo i da ima maksimalnu klijavost i životnu snagu.
Kako bi se očuvala sortna čistoća, važno je spriječiti neželjeno križanje s drugim sortama graha. Iako je grah uglavnom samooplodna biljka, postoji mali postotak stranooplodnje koju mogu uzrokovati insekti. Stoga, ako se u vrtu uzgaja više sorti, preporučuje se prostorna izolacija od najmanje 10 do 20 metara između različitih sorti. Za profesionalnu proizvodnju sjemena, potrebne su i veće izolacijske udaljenosti. Odabir biljaka za sjeme iz središnjeg dijela parcele, a ne s rubova, također može smanjiti rizik od križanja.
Berba sjemenskog usjeva obavlja se kada su mahune potpuno suhe, smežurane i kada se čuje zveckanje sjemena unutar njih. To je obično u kasno ljeto ili ranu jesen. Biljke se čupaju ili režu i dodatno se suše na prozračnom i sjenovitom mjestu, obješene u snopovima ili rasprostrte na ceradi. Nakon potpunog sušenja, sjeme se ručno ljušti iz mahuna. Prilikom ljuštenja, vrši se dodatna selekcija te se izdvajaju sva oštećena, bolesna, sitna ili netipična zrna. Za daljnje razmnožavanje ostavljaju se samo najkvalitetnija i najkrupnija zrna.
Pravilno skladištenje ključno je za očuvanje klijavosti sjemena do sljedeće sezone sadnje. Sjeme mora biti potpuno suho prije spremanja; vlažnost ispod 12% je idealna. Suho sjeme se čuva u papirnatim ili platnenim vrećicama koje omogućuju disanje, ili u staklenim teglama s hermetičkim poklopcem ako je prostorija suha. Najvažnije je čuvati ga na tamnom, hladnom i suhom mjestu s konstantnom temperaturom. Dobro osušeno i pravilno uskladišteno sjeme graha može zadržati visoku klijavost i do 3-5 godina.
Specifičnosti sadnje niskih i visokih sorti
Sadnja niskih, grmolikih sorti graha (čučavaca) razlikuje se od sadnje visokih sorti (penjačica) prvenstveno u pogledu potrebnog prostora i tehnike sjetve. Niske sorte rastu u formi kompaktnog grma, obično do visine od 40-60 cm, i ne zahtijevaju potporanj. Zbog toga su idealne za uzgoj na većim, otvorenim površinama. Siju se gušće, najčešće u redove s međurednim razmakom od 40 do 50 cm. Unutar reda, sjeme se polaže na svakih 5 do 8 cm. Ovakav sklop omogućuje biljkama da se međusobno podupiru, a istovremeno osigurava dovoljno prostora za cirkulaciju zraka i prodor svjetlosti.
Vegetacija niskih sorti je kraća i berba je koncentriranija, što znači da većina mahuna dozrijeva u relativno kratkom vremenskom periodu. To ih čini pogodnim za jednokratnu, pa čak i mehaniziranu berbu, što je važno u komercijalnoj proizvodnji. Zbog gušćeg sklopa, kontrola korova u početnim fazama je ključna, jer korovi mogu brzo “ugušiti” mlade biljke. Međuredna kultivacija je standardna mjera, a kada biljke dovoljno ojačaju, svojim lišćem će zasjeniti tlo i prirodno suzbiti daljnji rast korova. Zagrtanje je također preporučljivo kako bi se povećala stabilnost biljaka.
Visoke sorte, s druge strane, imaju puzavu stabljiku koja može narasti i do 2-3 metra u visinu, te im je neophodan potporanj uz koji će se penjati. To uvjetuje drugačiji pristup sadnji. Siju se na znatno veći razmak kako bi se osiguralo dovoljno prostora za konstrukciju potpore i nesmetan rast. Najčešće se siju u kućice, s razmakom od 60 do 80 cm između kućica u redu i najmanje 1 metar između redova. U svaku kućicu se stavlja 4-5 sjemenki oko mjesta gdje će biti postavljen kolac ili drugi oblik potpore.
Uzgoj visokih sorti zahtijeva više ručnog rada, prvenstveno zbog postavljanja i održavanja potpore te usmjeravanja biljaka. Međutim, one donose i određene prednosti. Bolje iskorištavaju vertikalni prostor, što ih čini idealnim za male vrtove. Period berbe je znatno duži u odnosu na niske sorte, jer biljka kontinuirano cvjeta i donosi plodove tijekom cijelog ljeta, sve do prvih mrazeva. Također, zbog veće prozračnosti usjeva, često su manje podložne nekim gljivičnim bolestima. Berba je olakšana jer su mahune podignute od tla i lako dostupne.
