Grah, kao jedna od temeljnih kultura u mnogim vrtovima, zahtijeva pažljiv i stručan pristup kako bi se osigurao bogat i kvalitetan urod. Njegov uzgoj obuhvaća niz agrotehničkih mjera, od odabira sorte i pripreme tla, pa sve do pravovremene berbe. Razumijevanje životnog ciklusa biljke i njenih potreba ključno je za uspjeh, bez obzira radi li se o uzgoju za vlastite potrebe ili za komercijalnu proizvodnju. Uspješan uzgoj graha počinje već u jesen, dubokom obradom tla, čime se osigurava dobra struktura i prozračnost, što je preduvjet za pravilan razvoj korijenskog sustava. Pravilna njega tijekom vegetacije, koja uključuje prihranu, navodnjavanje i zaštitu, izravno utječe na prinos i kvalitetu zrna ili mahuna.
Pravilan odabir sorte prvi je korak prema uspješnom uzgoju. Postoje niske (grmašice) i visoke (penjačice) sorte graha, a izbor ovisi o raspoloživom prostoru, načinu uzgoja i željenom vremenu berbe. Niske sorte obično imaju kraću vegetaciju i pogodne su za uzgoj na otvorenim površinama bez potrebe za potporom, dok visoke sorte zahtijevaju oslonac, ali često daju veći prinos po jedinici površine i omogućuju dulje razdoblje berbe. Prilikom odabira sjemena, važno je obratiti pažnju na njegovu kvalitetu, klijavost i otpornost na bolesti karakteristične za određeno podneblje. Certificirano sjeme jamči sortnu čistoću i zdravstvenu ispravnost, što značajno smanjuje rizik od neuspjeha.
Priprema tla ključan je segment u tehnologiji uzgoja graha. Grah uspijeva na dobro dreniranim, strukturnim tlima bogatim organskom tvari, s blago kiselom do neutralnom pH reakcijom, idealno između 6,0 i 7,0. Jesenska duboka obrada tla, na dubinu od 25 do 30 centimetara, poboljšava vodno-zračni režim i omogućuje korijenu da se nesmetano razvija. Proljetna priprema uključuje usitnjavanje i poravnavanje površinskog sloja tla kako bi se stvorila idealna sjetvena posteljica. Unošenje zrelog stajskog gnoja ili komposta u jesen obogaćuje tlo potrebnim hranjivima i poboljšava njegovu strukturu, što je od iznimne važnosti za postizanje visokih prinosa.
Njega usjeva tijekom vegetacije podrazumijeva nekoliko ključnih mjera. Međuredna kultivacija i okopavanje neophodni su za uništavanje korova koji se natječu s grahom za vodu, hranjiva i svjetlost, te za održavanje rahlosti površinskog sloja tla. Zagrtanje biljaka, posebno kod viših sorti, potiče stvaranje adventivnog korijenja, čime se povećava stabilnost biljke i poboljšava opskrba hranjivima. Redovito praćenje usjeva na pojavu bolesti i štetnika omogućuje pravovremenu reakciju i primjenu odgovarajućih mjera zaštite, bilo da se radi o agrotehničkim, biološkim ili kemijskim metodama.
Berba predstavlja završnu, ali ne i manje važnu fazu u uzgoju graha. Vrijeme berbe ovisi o sorti i namjeni, odnosno bere li se kao mlada mahuna ili zrelo zrno. Mlade mahune beru se kada dosegnu karakterističnu veličinu za sortu, dok su još mekane i krhke. Berba se obavlja višekratno, svakih nekoliko dana, kako bi se potaknulo stvaranje novih cvjetova i plodova. Za suho zrno, berba se provodi kada mahune požute i osuše se na biljci. Nakon berbe, biljke se čupaju ili režu, a mahune se dodatno suše na prozračnom mjestu prije ljuštenja i skladištenja zrna.
Više članaka na ovu temu
Odabir sorte i priprema tla
Pravilan odabir sorte graha temelj je za postizanje željenih rezultata, bilo da se radi o prinosu, kvaliteti ploda ili otpornosti na nepovoljne uvjete. Sorte se dijele na niske (čučavce) i visoke (penjačice), a unutar tih skupina postoji velik broj kultivara koji se razlikuju po boji i veličini zrna, obliku i boji mahune, te duljini vegetacije. Niske sorte, poput ‘Starozagorskog’ ili ‘Slavonskog zelenog’, idealne su za veće površine jer ne zahtijevaju potporanj i često su pogodne za mehaniziranu berbu. S druge strane, visoke sorte poput ‘Tetovca’ ili ‘Puter graha’ zahtijevaju osiguranje potpore (mreže, kolci, kukuruz), ali zato bolje iskorištavaju vertikalni prostor i često daju veće prinose na manjim površinama, što ih čini popularnim izborom za kućne vrtove.
Klimatski uvjeti i karakteristike tla na određenom području također igraju važnu ulogu pri odabiru sorte. Neke sorte bolje podnose sušu, dok su druge otpornije na niske temperature ili specifične bolesti. Proučavanje deklaracije na sjemenu pruža ključne informacije o karakteristikama sorte, uključujući preporučeno vrijeme sjetve, otpornost i očekivani prinos. Konzultacija s lokalnim poljoprivrednim savjetnicima ili iskusnim vrtlarima može pružiti dragocjene uvide u to koje se sorte najbolje pokazale u određenom mikroklimatu, čime se smanjuje rizik od pogrešnog izbora.
Nakon odabira sorte, slijedi ključna faza pripreme tla, koja izravno utječe na zdravlje i produktivnost biljaka. Grah preferira rahla, dobro prozračena i humusom bogata tla koja omogućuju nesmetan razvoj korijenskog sustava. Teška, zbijena i slabo drenirana tla mogu uzrokovati gušenje korijena i pojavu bolesti. Stoga je jesensko duboko oranje ili štihanje neophodno kako bi se poboljšala struktura tla, povećala njegova sposobnost zadržavanja vlage i uništili korovi te prezimljujući oblici štetnika.
Gnojidba je sastavni dio pripreme tla. Grah, kao leguminoza, ima sposobnost fiksacije atmosferskog dušika putem kvržičnih bakterija na korijenu, pa su mu potrebe za dušičnim gnojivima manje u usporedbi s drugim povrtnim kulturama. Međutim, za početni rast i razvoj potrebna je određena količina lako pristupačnog dušika. Osnovna gnojidba u jesen trebala bi se temeljiti na unošenju fosfora i kalija, koji su ključni za razvoj korijena, cvatnju i formiranje zrna. Primjena NPK gnojiva s naglašenim sadržajem fosfora i kalija, ili organskih gnojiva poput zrelog stajnjaka, osigurat će dobru osnovu za rast usjeva u nadolazećoj sezoni.
Sjetva i početna njega
Optimalno vrijeme sjetve graha ovisi o klimatskim uvjetima regije i odabranoj sorti, no ključan faktor je temperatura tla. Sjetvu treba obaviti kada se tlo na dubini od 5 centimetara zagrije na stabilnih 10 do 12°C, jer sjetva u hladno i vlažno tlo može dovesti do propadanja sjemena i slabog nicanja. U kontinentalnim područjima to je najčešće krajem travnja i tijekom svibnja, čime se izbjegava opasnost od kasnih proljetnih mrazeva na koje je mladi grah izuzetno osjetljiv. Sjetva se može obavljati sukcesivno, u razmacima od desetak dana, kako bi se osigurala kontinuirana berba svježih mahuna tijekom ljeta.
Dubina sjetve i razmak između biljaka ključni su za pravilan razvoj usjeva. Sjeme se sije na dubinu od 3 do 5 centimetara; na lakšim tlima sije se dublje, a na težim pliće. Niske sorte obično se siju u redove s međurednim razmakom od 40 do 50 centimetara i razmakom u redu od 5 do 7 centimetara. Visoke sorte zahtijevaju veći razmak, često se siju u kućice (po 4-5 sjemenki u jednu rupu) s razmakom od 60-70 cm između kućica i oko 100 cm između redova, kako bi se osiguralo dovoljno prostora za rast i postavljanje potpore.
Nakon sjetve, tlo je potrebno lagano povaljati ili utisnuti kako bi sjeme ostvarilo dobar kontakt sa zemljom i povuklo potrebnu vlagu za klijanje. Prvo zalijevanje, ukoliko je tlo suho, može ubrzati proces nicanja. Mlade biljke graha su nježne i osjetljive na pokoricu koja se može stvoriti na površini tla nakon jakih kiša, stoga je važno održavati tlo rahlim kako bi klica mogla nesmetano izbiti na površinu. Lagano površinsko drljanje ili okopavanje može razbiti pokoricu i omogućiti mladim biljkama da se probiju.
Početna njega nakon nicanja usmjerena je na suzbijanje korova i osiguravanje optimalnih uvjeta za rast. Korovi predstavljaju ozbiljnu konkurenciju mladim biljkama za resurse poput vode, hranjiva i svjetlosti. Redovita međuredna kultivacija i plijevljenje unutar redova ključni su u prvim tjednima rasta. Kada biljke dosegnu visinu od 10 do 15 centimetara, preporučuje se obaviti prvo zagrtanje, čime se potiče razvoj jačeg korijenskog sustava, poboljšava stabilnost biljke i uništavaju mladi korovi.
Njega tijekom vegetacije
Tijekom vegetacijskog perioda, grah zahtijeva kontinuiranu i pažljivu njegu kako bi se osigurao zdrav rast i obilan urod. Jedna od najvažnijih mjera je redovito uklanjanje korova. Korovi ne samo da konkuriraju grahu za osnovne resurse, već mogu biti i domaćini raznim bolestima i štetnicima. Mehaničko suzbijanje korova, poput okopavanja i plijevljenja, najučinkovitije je dok su korovi još mali. Okopavanje također pomaže u održavanju rahlosti tla, što poboljšava prozračnost i olakšava prodiranje vode do korijena.
Postavljanje potpore za visoke sorte graha ključan je korak koji treba obaviti pravovremeno. Potporu je najbolje postaviti ubrzo nakon nicanja ili tijekom prvog zagrtanja, kako se kasnije ne bi oštetio korijenski sustav biljke. Kao potpora mogu poslužiti drveni kolci, bambusovi štapovi, metalne konstrukcije ili razapete mreže. Biljke je potrebno nježno usmjeravati prema potpori kako bi se pravilno penjale. Adekvatna potpora osigurava bolju prozračnost usjeva, smanjuje rizik od pojave bolesti koje se razvijaju u vlažnim uvjetima pri tlu i olakšava berbu.
Zagrtanje je agrotehnička mjera koja se provodi jednom do dva puta tijekom vegetacije. Prvo zagrtanje obavlja se kada biljke dosegnu visinu od oko 15 centimetara, a drugo prije početka cvatnje. Zagrtanjem se tlo nagrće oko stabljike biljke, čime se postiže veća stabilnost, potiče se formiranje adventivnih korijena i uništavaju se korovi u neposrednoj blizini biljke. Jači korijenski sustav omogućuje biljci bolje usvajanje vode i hranjivih tvari, što rezultira bujnijim rastom i većim prinosom.
Praćenje zdravstvenog stanja usjeva od iznimne je važnosti. Potrebno je redovito pregledavati listove, stabljike i mahune kako bi se na vrijeme uočili simptomi bolesti ili prisutnost štetnika. Uočavanje promjena u boji lišća, pojava pjega, deformacija ili prisutnost insekata signal je za djelovanje. Ovisno o problemu, primjenjuju se odgovarajuće mjere zaštite, pri čemu se prednost daje ekološki prihvatljivim metodama poput korištenja biljnih pripravaka, postavljanja lovki ili uvođenja prirodnih neprijatelja. Pravovremena intervencija često može spriječiti širenje zaraze i spasiti urod.
Zaštita od bolesti i štetnika
Uspješan uzgoj graha nezamisliv je bez učinkovite zaštite od bolesti i štetnika koji mogu značajno smanjiti prinos i kvalitetu uroda. Preventivne mjere su temelj zaštite i uvijek im treba dati prednost pred kurativnim tretmanima. Plodored je najvažnija preventivna mjera; grah se ne bi smio uzgajati na istoj površini najmanje tri do četiri godine kako bi se prekinuo razvojni ciklus bolesti koje se prenose tlom, poput fuzarijskog venuća. Odabir otpornih sorti i korištenje zdravog, certificiranog sjemena također značajno smanjuju rizik od pojave bolesti.
Najčešće bolesti koje napadaju grah su antraknoza (pjegavost), hrđa, plamenjača te bakterijske pjegavosti. Antraknoza se očituje kao tamne, udubljene pjege na mahunama, lišću i stabljici, a posebno je izražena u vlažnim i kišovitim uvjetima. Hrđa uzrokuje pojavu sitnih, hrđastosmeđih pustula na naličju lišća. Suzbijanje ovih bolesti uključuje uklanjanje i spaljivanje zaraženih biljnih dijelova, osiguravanje dobre prozračnosti usjeva sadnjom na odgovarajući razmak te primjenu fungicida na bazi bakra ili drugih dozvoljenih pripravaka, strogo se pridržavajući uputa i karence.
Među najznačajnijim štetnicima graha ističu se grahov žižak, lisne uši i crveni pauk. Grahov žižak je najopasniji skladišni štetnik čije ličinke uništavaju zrno iznutra, no napad počinje još u polju. Suzbijanje uključuje pravovremenu berbu, a za zaštitu uskladištenog graha, zrno se može kratko zamrznuti kako bi se uništila jajašca i ličinke. Lisne uši sišu biljne sokove, uzrokujući deformacije i slabljenje biljke, a ujedno prenose i opasne viruse. Njihova pojava može se kontrolirati primjenom prirodnih insekticida na bazi koprive ili sapunice, a u slučaju jačeg napada i registriranim aficidima.
Crveni pauk, sitni grinja, javlja se u suhim i toplim uvjetima, uzrokujući žućenje i sušenje lišća. Redovito prskanje biljaka vodom, posebno s donje strane listova, može smanjiti njihovu populaciju. Integrirana zaštita bilja, koja kombinira agrotehničke, biološke i kemijske mjere, predstavlja najbolji pristup. To uključuje poticanje prisutnosti prirodnih neprijatelja štetnika, poput bubamara koje se hrane lisnim ušima, postavljanje žutih ljepljivih ploča za praćenje i lov insekata te ciljanu i racionalnu primjenu kemijskih sredstava samo kada je to prijeko potrebno.
Berba i skladištenje
Pravovremena berba ključna je za osiguravanje maksimalne kvalitete i prinosa graha. Trenutak berbe ovisi o namjeni usjeva; da li se uzgaja za potrošnju u svježem stanju kao mahuna ili za suho zrno. Berba mahuna započinje otprilike 60-80 dana nakon sjetve, ovisno o sorti. Idealno vrijeme za berbu je kada su mahune dostigle punu veličinu karakterističnu za sortu, ali dok su sjemenke unutar njih još male i nerazvijene. Mahune trebaju biti krhke, sočne i lako se lomiti, bez vidljivih niti (konaca), što je znak da su mlade i svježe.
Berba mahuna je višekratan proces i treba je obavljati redovito, svakih dva do pet dana. Redovitom berbom potiče se biljka na daljnju cvatnju i formiranje novih mahuna, čime se produljuje period berbe i povećava ukupan prinos. Berbu je najbolje obavljati ujutro, nakon što se rosa osuši, jer su tada mahune najsvježije i najhrskavije. Prilikom berbe treba biti pažljiv kako se ne bi oštetila stabljika ili povukli cvjetovi koji će dati sljedeći urod; mahune je najbolje otkidati držeći jednom rukom stabljiku, a drugom berući plod.
Za uzgoj graha za suho zrno, pristup je potpuno drugačiji. Berba se obavlja jednokratno, kada većina mahuna na biljci sazrije, požuti i osuši se. Zrelost se prepoznaje po tome što zrno zvecka unutar suhe mahune. Biljke se tada čupaju cijele ili režu pri tlu i ostavljaju da se dodatno prosuše na sunčanom i prozračnom mjestu. Sušenje se može obavljati tako da se biljke povežu u snopove i objese naopačke ili se rasprostru po ceradi ili mreži. Važno je osigurati dobru cirkulaciju zraka kako bi se spriječila pojava plijesni.
Nakon što su biljke potpuno suhe, slijedi ručno ili strojno ljuštenje (runjenje) kako bi se zrno odvojilo od mahuna. Dobiveno zrno potrebno je očistiti od ostataka mahuna, lišća i drugih nečistoća. Prije skladištenja, ključno je provjeriti vlažnost zrna; ono mora biti potpuno suho kako bi se spriječilo kvarenje i napad skladišnih štetnika poput grahovog žiška. Suho zrno čuva se u hermetički zatvorenim posudama, platnenim vrećama ili staklenkama na tamnom, hladnom i suhom mjestu. Pravilno uskladišteno zrno može zadržati svoju klijavost i nutritivnu vrijednost i do nekoliko godina.
