Čičoka je izuzetno otporna i zdrava biljka koja rijetko obolijeva i koju napada relativno mali broj štetnika, što je čini idealnom za ekološki i organski uzgoj. Njena genetska otpornost i snažan rast omogućuju joj da se uspješno odupre većini uobičajenih problema koji pogađaju druge povrtne kulture. Međutim, to ne znači da je potpuno imuna. Pod određenim uvjetima, poput uzastopnog uzgoja na istom mjestu, preguste sadnje ili nepovoljnih vremenskih prilika, mogu se pojaviti određene bolesti i štetnici koji mogu smanjiti prinos i kvalitetu gomolja. Poznavanje potencijalnih prijetnji i primjena preventivnih mjera ključni su za održavanje zdravog nasada.
Najčešći problemi s kojima se uzgajivači čičoke mogu susresti su gljivične bolesti, koje se obično javljaju u vlažnim i toplim uvjetima. Bolesti poput pepelnice ili bijele truleži mogu zahvatiti nadzemne dijelove biljke ili gomolje u tlu i skladištu. Iako rijetko uzrokuju potpuno propadanje usjeva, mogu oslabiti biljku i smanjiti njenu sposobnost fotosinteze, što se u konačnici odražava na veličinu uroda. Prevencija je najbolji lijek, a uključuje pravilnu agrotehniku.
Što se tiče štetnika, najveću opasnost za čičoku predstavljaju oni koji žive u tlu i hrane se korijenjem i gomoljima. Voluharice, miševi i ličinke nekih kukaca, poput žičnjaka, mogu napraviti značajne štete na gomoljima, bušeći ih i čineći ih neupotrebljivima. Nadzemne dijelove biljke ponekad mogu napasti lisne uši, no to se rijetko događa u mjeri koja bi zahtijevala ozbiljniju intervenciju.
Integrirani pristup zaštiti bilja, koji se temelji na prevenciji, plodoredu, pravilnoj obradi tla i održavanju biološke raznolikosti u vrtu, najbolja je strategija za uzgoj zdrave čičoke. Korištenje kemijskih sredstava za zaštitu rijetko je potrebno i trebalo bi biti posljednja opcija. U većini slučajeva, zdravo tlo i snažne biljke same će se uspješno obraniti od većine bolesti i štetnika.
Najčešće gljivične bolesti
Iako je otporna, čičoku ponekad mogu napasti gljivične bolesti, posebno ako su uvjeti za njihov razvoj povoljni. Jedna od najčešćih bolesti je bijela trulež, uzrokovana gljivicom Sclerotinia sclerotiorum. Ova bolest napada korijenov vrat i donji dio stabljike, uzrokujući vodenaste, smeđe pjege koje se brzo šire. Na zahvaćenim dijelovima razvija se gusta, bijela, paučinasta prevlaka (micelij) u kojoj se kasnije formiraju crna, tvrda tjelešca (sklerociji). Bolest dovodi do venuća i sušenja cijele biljke, a napadnuti gomolji u tlu ili skladištu postaju mekani i trunu.
Pepelnica je još jedna česta gljivična bolest koja zahvaća nadzemne dijelove čičoke. Prepoznaje se po karakterističnoj bijeloj, praškastoj prevlaci na listovima i stabljikama. Obično se javlja krajem ljeta, u toplim i sparnim uvjetima, posebno u gustim nasadima gdje je slaba cirkulacija zraka. Iako pepelnica rijetko uzrokuje značajnije ekonomske štete, jaka zaraza može smanjiti fotosintetsku aktivnost lišća, što dovodi do slabljenja biljke i manjeg prinosa gomolja.
Plamenjača, uzrokovana gljivicom Plasmopara halstedii, poznatija je kao bolest suncokreta, ali može zaraziti i čičoku. Simptomi uključuju zaostajanje u rastu, klorozu (žućenje) lišća uz glavnu žilu i pojavu bijele prevlake na naličju lista za vrijeme vlažnog vremena. Ova bolest može biti sustavna, što znači da se širi kroz cijelu biljku. Zaražene biljke su slabije, kržljave i daju znatno manji urod.
Prevencija je ključna u borbi protiv gljivičnih bolesti. To uključuje sadnju zdravog sadnog materijala, poštivanje plodoreda (izbjegavanje sadnje na isto mjesto barem 3-4 godine), osiguravanje dobre drenaže tla i izbjegavanje preguste sadnje kako bi se omogućila cirkulacija zraka. Uklanjanje i uništavanje zaraženih biljnih dijelova pomaže u smanjenju izvora zaraze. U organskom uzgoju, za suzbijanje pepelnice mogu se koristiti pripravci na bazi sumpora ili sode bikarbone.
Bakterijske i virusne infekcije
Bakterijske i virusne infekcije kod čičoke su znatno rjeđe od gljivičnih oboljenja, no važno ih je znati prepoznati. Bakterijska trulež gomolja, koju mogu uzrokovati različite vrste bakterija iz rodova Erwinia i Pseudomonas, može predstavljati problem, posebno u uvjetima lošeg skladištenja. Simptomi se očituju kao vodenaste, mekano-gnjile lezije na gomoljima, koje često imaju neugodan miris. Do zaraze obično dolazi kroz oštećenja na kožici gomolja nastala tijekom berbe.
Prevencija bakterijske truleži temelji se na pažljivom rukovanju gomoljima tijekom i nakon berbe kako bi se izbjegla mehanička oštećenja. Gomolje namijenjene skladištenju treba dobro prosušiti prije spremanja na hladno i prozračno mjesto. Važno je izbjegavati prekomjerno navodnjavanje i osigurati dobru drenažu tla, jer vlažni uvjeti pogoduju razvoju bakterija. Plodored i korištenje zdravog sadnog materijala također su ključne preventivne mjere.
Virusne bolesti kod čičoke nisu čest problem i rijetko uzrokuju ekonomske štete. Mogu se pojaviti simptomi poput mozaika (svjetlijih i tamnijih zelenih mrlja na lišću), deformacije listova ili zastoja u rastu, no obično su blagi. Virusi se najčešće prenose putem biljnih ušiju ili drugim sisajućim insektima, kao i zaraženim sadnim materijalom.
S obzirom na to da za virusne bolesti biljaka ne postoji lijek, jedina učinkovita mjera borbe je prevencija. To uključuje sadnju isključivo zdravih, certificiranih gomolja i suzbijanje vektora, odnosno insekata koji prenose viruse. Uklanjanje i uništavanje biljaka koje pokazuju simptome virusne zaraze može spriječiti daljnje širenje bolesti po nasadu. Srećom, zbog opće otpornosti biljke, virusi rijetko predstavljaju ozbiljnu prijetnju uzgoju čičoke.
Štetnici koji napadaju podzemne dijelove
Najozbiljnije štete na čičoki uzrokuju štetnici koji žive u tlu i hrane se njenim gomoljima. Među najvažnijima su glodavci, posebice poljska voluharica i poljski miš. Ovi glodavci kopaju hodnike u tlu i hrane se sočnim gomoljima tijekom jeseni i zime, ostavljajući za sobom izgrižene i uništene gomolje. Štete mogu biti značajne, ponekad i do potpunog uništenja uroda na manjim površinama. Borba protiv glodavaca uključuje postavljanje mamaca, klopki ili korištenje prirodnih neprijatelja poput mačaka, sova i drugih ptica grabljivica.
Žičnjaci, ličinke klisnjaka (Elateridae), još su jedan opasan podzemni štetnik. Ove tvrde, žuto-narančaste ličinke žive u tlu nekoliko godina i hrane se korijenjem i gomoljima raznih biljaka. Ubušuju se u gomolje čičoke, stvarajući duboke hodnike koji smanjuju tržišnu vrijednost i otvaraju put za sekundarne infekcije gljivicama i bakterijama. Duboka jesenska obrada tla izbacuje žičnjake na površinu gdje su izloženi pticama i niskim temperaturama, što smanjuje njihovu populaciju.
Grčice hrušta, ličinke hrušteva (Melolontha), također mogu uzrokovati štete na gomoljima. Ove velike, bijele, savijene ličinke hrane se korijenjem i gomoljima, a njihova prisutnost može dovesti do slabljenja i venuća biljaka. Kao i kod žičnjaka, obrada tla pomaže u njihovom suzbijanju. U organskoj proizvodnji, za suzbijanje podzemnih štetnika mogu se koristiti biološki pripravci na bazi entomopatogenih gljivica (Beauveria bassiana) ili nematoda.
Rovci su polifagni štetnici koji kopajući hodnike tik ispod površine tla mogu oštetiti korijenje mladih biljaka. Iako nisu specifični štetnici čičoke, njihova aktivnost može naštetiti usjevu, posebno u ranoj fazi razvoja. Pravilan plodored i izbjegavanje sadnje čičoke na parcelama koje su bile jako zakorovljene ili su prethodno bile pašnjaci može smanjiti rizik od napada podzemnih štetnika.
Štetnici na nadzemnim dijelovima
Štetnici koji napadaju nadzemne dijelove čičoke uglavnom uzrokuju manje štete u usporedbi s podzemnim štetnicima. Lisne uši su najčešći insekti koji se mogu pojaviti na čičoki, obično u kolonijama na naličju listova ili na vrhovima mladih izbojaka. One sišu biljne sokove, što može dovesti do kovrčanja i deformacije lišća. Jaki napadi mogu oslabiti biljku, a također mogu prenositi viruse. Srećom, lisne uši imaju mnogo prirodnih neprijatelja, poput bubamara i zlatooka, koji obično drže njihovu populaciju pod kontrolom.
Puževi, posebno puževi golaći, mogu predstavljati problem u vlažnim uvjetima, naročito na mladim biljkama. Oni se hrane lišćem, ostavljajući za sobom nepravilne rupe i sluzav trag. Iako odrasla, robusna biljka čičoke obično može podnijeti napad puževa, mlade biljke mogu biti značajno oštećene. Suzbijanje puževa uključuje ručno sakupljanje, postavljanje barijera (npr. od pepela ili ljuski jaja) ili korištenje ekološki prihvatljivih mamaca na bazi željeznog fosfata.
U nekim područjima, divljač poput zečeva ili srna može se hraniti mladim izdancima čičoke u proljeće. Iako biljka ima veliku sposobnost regeneracije, jači napad može usporiti njen početni rast. Postavljanje ograde oko vrta ili korištenje repelenata najučinkovitiji su načini zaštite od divljači. Visoke i čvrste stabljike odrasle čičoke uglavnom nisu privlačne divljači.
Koprivina grinja, ili crveni pauk, može se pojaviti tijekom vrućih i suhih ljeta. Ovi sićušni paučnjaci hrane se na naličju listova, uzrokujući pojavu sitnih žutih točkica i fine paučine. Jak napad dovodi do žućenja, sušenja i otpadanja lišća. Povećanje vlažnosti zraka prskanjem biljaka vodom može ometati njihov razvoj. U slučaju jačeg napada, mogu se primijeniti akaricidi na bazi ulja ili sumpora.
Preventivne mjere i integrirana zaštita
Najbolji pristup zaštiti čičoke od bolesti i štetnika je primjena preventivnih mjera i principa integrirane zaštite bilja, koja kombinira različite metode kako bi se populacija štetnih organizama održala ispod praga ekonomske štete. Temelj svega je zdravlje tla. Tlo bogato organskom tvari i mikroorganizmima potiče rast snažnih i otpornih biljaka koje se lakše odupiru napadima. Redovito dodavanje komposta i primjena organskih gnojiva ključni su za izgradnju plodnosti tla.
Plodored je jedna od najvažnijih preventivnih mjera. Izbjegavanjem uzgoja čičoke i njenih srodnika (poput suncokreta) na istoj površini nekoliko godina zaredom prekida se ciklus razvoja specifičnih bolesti i štetnika koji se nakupljaju u tlu. Nakon čičoke, dobro je saditi mahunarke koje obogaćuju tlo dušikom ili kulture koje imaju fitosanitarni učinak, poput kadifice.
Pravilna agrotehnika igra ključnu ulogu u prevenciji. To uključuje sadnju zdravog, certificiranog sadnog materijala, optimalnu gustoću sklopa koja omogućuje dobru cirkulaciju zraka, te pravilno navodnjavanje i gnojidbu. Uravnotežena ishrana stvara otporne biljke, dok pregnojavanje dušikom može rezultirati mekanim, vodenastim tkivom koje je podložnije napadu bolesti i štetnika. Pravovremeno uklanjanje korova smanjuje konkurenciju i uklanja potencijalne domaćine za štetne organizme.
Poticanje biološke raznolikosti u vrtu stvara stabilan ekosustav u kojem prirodni neprijatelji drže populacije štetnika pod kontrolom. Sadnja cvjetnica koje privlače korisne kukce poput bubamara, pčela i parazitskih osica, postavljanje kućica za ptice i očuvanje živica i cvjetnih traka pomaže u stvaranju utočišta za predatore. Primjena kemijskih pesticida trebala bi biti krajnja mjera, a prednost treba dati selektivnim i ekološki prihvatljivim pripravcima.
