Krumpirova zlatica, znanstvenog naziva Leptinotarsa decemlineata, jedan je od najstrašnijih i najtvrdokornijih protivnika uzgajivača krumpira diljem svijeta. Ovaj karakteristični, žuto-crno prugasti štetnik potječe iz Sjeverne Amerike, no tijekom 20. stoljeća osvojio je i Europu i Aziju, uzrokujući ozbiljne gospodarske štete na nasadima krumpira. Zbog svoje izvanredne sposobnosti prilagodbe i brzog razvoja otpornosti na sredstva za zaštitu bilja, učinkovito suzbijanje predstavlja stalan izazov koji od poljoprivrednika zahtijeva promišljenu strategiju utemeljenu na više stupova. Štetu prvenstveno uzrokuju ličinke i odrasli kornjaši hraneći se lišćem krumpira, što u teškim slučajevima može dovesti do potpunog gubitka lišća, takozvanog goloždera, i drastično smanjiti prinos.
Životni ciklus krumpirove zlatice usko je vezan uz njezinu biljku hraniteljicu, krumpir. Odrasli kornjaši prezimljuju u tlu, na dubini do 20-40 cm, a u proljeće, s porastom temperature tla, izlaze van, obično u vrijeme kada se izdanci krumpira pojave iznad zemlje. Prezimljele odrasle jedinke hrane se kratko vrijeme, zatim se pare, a ženke na naličje listova krumpira polažu svoja karakteristična, narančasta jajašca u skupinama. Jedna ženka tijekom svog života može položiti nekoliko stotina, pa čak i tisuću jajašaca, što je temelj za brzo razmnožavanje štetnika. Iz jajašaca se, ovisno o temperaturi, za 5-15 dana izlegu ličinke.
Razvoj ličinki odvija se kroz četiri stadija (L1-L4), a to je razdoblje najkritičnije za biljku. Mlade ličinke u L1 i L2 stadiju još uvijek relativno malo jedu, no ličinke trećeg, a osobito četvrtog stadija, izuzetno su proždrljive i odgovorne su za otprilike 75-80% ukupne štete na lišću. Po završetku razvoja, ličinke se povlače u tlo gdje se kukulje. Iz stadija kukuljice za nekoliko tjedana izlazi nova, ljetna generacija odraslih jedinki koja nastavlja sa štetama i, u povoljnim uvjetima, može započeti razvoj druge generacije, dodatno pogoršavajući situaciju.
Agrotehničke i preventivne metode suzbijanja
Temelj borbe protiv krumpirove zlatice čine prevencija i pravilna agrotehnika, kojima se može značajno smanjiti početni broj jedinki štetnika. Najvažniji takav element je dosljedna primjena plodoreda, što je najučinkovitiji način za remećenje životnog ciklusa zlatice. Ako se krumpir iz godine u godinu sadi na istoj površini, prezimljujući kornjaši u proljeće odmah pronalaze hranu, što potiče njihovo masovno razmnožavanje. Prekidanjem monokulture krumpira i uvođenjem usjeva iz drugih biljnih porodica (npr. žitarice, mahunarke), kornjaši koji izlaze moraju prijeći veću udaljenost do izvora hrane, što povećava njihovu smrtnost i odgađa polaganje jajašaca.
Pravilna obrada tla također je ključan preventivni alat u rukama poljoprivrednika. Jesensko duboko oranje izbacuje značajan dio prezimljujućih odraslih jedinki na površinu, gdje su izložene mrazu, predatorima i isušivanju, čime se prorjeđuje prezimljujuća populacija. Također je važno koristiti certificirani, zdravi sjemenski krumpir i saditi ga u optimalno vrijeme. Snažan, brzo rastući, zdrav usjev krumpira puno bolje podnosi početno oštećenje od zlatica i sposobniji je za regeneraciju od slabe, stresom pogođene vegetacije.
Na manjim površinama, u kućnim vrtovima ili na ekološkim gospodarstvima, mehaničke metode suzbijanja također se mogu učinkovito primijeniti kao dopuna ili zamjena za kemijske tretmane. Na početku sezone, ručno sakupljanje i uništavanje odraslih jedinki, ličinki i karakterističnih skupina jajašaca može značajno smanjiti kasniju štetu, sprječavajući eksplozivan rast populacije. Osim toga, malčiranje između redova krumpira slamom ili drugim organskim materijalom ne samo da sprječava rast korova i čuva vlagu u tlu, već i otežava kretanje ličinki i njihovo povlačenje u tlo radi kukuljenja.
Mogućnosti biološkog suzbijanja
Jedan od temeljnih ciljeva integrirane zaštite bilja je očuvanje biološke raznolikosti i poticanje razmnožavanja prirodnih neprijatelja. Krumpirova zlatica ima brojne prirodne neprijatelje, poput bubamara, mrežokrilki, grabežljivih stjenica i nekih vrsta trčaka, koji rado konzumiraju jajašca i mlade ličinke štetnika. Iako ti predatori sami rijetko mogu držati cijelu populaciju pod kontrolom u intenzivnom sustavu uzgoja, njihova prisutnost ipak doprinosi smanjenju pritiska štetnika. Minimiziranjem uporabe kemikalija te sadnjom cvjetnih traka ili živica, možemo osigurati stanište i hranu tim korisnim organizmima, čime podupiremo njihovu aktivnost.
Mikrobiološki pripravci igraju sve važniju ulogu u ekološki prihvatljivoj zaštiti bilja. Pripravci koji sadrže bakteriju Bacillus thuringiensis ssp. tenebrionis (Btt), koja specifično djeluje na ličinke krumpirove zlatice, pružaju izvrsnu alternativu. Ovi proizvodi sadrže proteinske kristale (toksine) koje proizvodi bakterija, a koji, dospjevši u probavni sustav ličinke, ispoljavaju svoj učinak uzrokujući njezinu smrt, dok su potpuno bezopasni za korisne kukce, sisavce i ljude. Vrijeme tretiranja je ključno: najveća učinkovitost postiže se protiv mladih ličinki u L1 i L2 stadiju, stoga prskanje treba tempirati u vrijeme masovnog izlijeganja ličinki.
Dodatni elementi biološkog arsenala uključuju pripravke koji sadrže entomopatogene gljivice (Beauveria bassiana, Metarhizium anisopliae). Spore ovih gljivica prianjaju na kutikulu kukca, počinju klijati, prodiru u tijelo štetnika i tamo se razmnožavaju, uzrokujući njegovu smrt. Uspješnost njihove primjene uvelike ovisi o vlažnosti okoliša, budući da je za klijanje potrebna visoka vlažnost, pa su najučinkovitije u vlažnim, kišnim razdobljima. Osim toga, mogu se koristiti i proizvodi od neemovog ulja ili drugih biljnih ekstrakata, koji svojim antifeedantnim (sprječavanje hranjenja) i repelentnim (odbijajućim) učinkom doprinose uspjehu suzbijanja.
Kemijsko suzbijanje i integrirana zaštita bilja
Kemijsko suzbijanje u mnogim je slučajevima neizbježan alat u borbi protiv krumpirove zlatice, osobito u velikoproizvodnji, gdje prekoračenje praga ekonomske štetnosti prijeti ozbiljnim gospodarskim gubicima. Važno je, međutim, naglasiti da uporaba insekticida uvijek treba biti posljednji mogući korak i nikada se ne smije primjenjivati preventivno, već na temelju stvarne prisutnosti štetnika i procjene razine štete. Prskanje treba tempirati na najosjetljiviji razvojni stadij, razdoblje masovnog izlijeganja mladih ličinki, jer su odrasli kornjaši i starije ličinke mnogo otporniji. Prema vrsti aktivne tvari, razlikujemo kontaktne, sistemične i translaminarne pripravke, od kojih treba odabrati onaj koji odgovara uvjetima.
Jedan od najvećih problema u suzbijanju krumpirove zlatice je izuzetno brz razvoj otpornosti na insekticide. Ako se pripravak koji pripada određenoj skupini aktivnih tvari koristi godinama, više puta u sezoni, to dovodi do brze selekcije i razmnožavanja otpornih jedinki, uslijed čega pripravak postaje neučinkovit. Kako bi se to izbjeglo, neophodna je sustavna rotacija aktivnih tvari, odnosno planirano izmjenjivanje pripravaka s različitim mehanizmima djelovanja (različiti MoA kodovi). Ovom strategijom može se značajno usporiti proces razvoja otpornosti i dugoročno sačuvati učinkovitost dostupnih kemijskih sredstava.
Najučinkovitija i najodrživija strategija suzbijanja je dosljedna primjena načela integrirane zaštite bilja (IPM). IPM je holistički pristup koji kombinira preventivne agrotehničke metode, biološko suzbijanje i pažljivo odabrane, ciljane kemijske intervencije u jedan, složen sustav. Cilj ovog sustava nije potpuno iskorjenjivanje štetnika, već održavanje njegove populacije ispod praga ekonomske štetnosti. Primjenom IPM-a može se minimizirati opterećenje okoliša, zaštititi populacije korisnih organizama, smanjiti rizik od razvoja otpornosti i ostvariti dugoročno održiv i ekonomičan uzgoj krumpira.
