Celer, kao jedna od usjeva u povrtlarstvu s najvećim prehrambenim potrebama, zaslužuje posebnu pažnju tijekom uzgoja, osobito u pogledu opskrbe hranjivima. Osnovni preduvjet za postizanje obilnog i kvalitetnog prinosa je duboko obrađeno tlo bogato organskom tvari i s dobrom vodnom regulacijom, koje može zadovoljiti stalno promjenjive prehrambene potrebe biljke tijekom duge vegetacijske sezone. Uspješan uzgoj celera ne znači samo primjenu velikih doza gnojiva, već stvaranje i dosljednu provedbu svjesne strategije upravljanja hranjivima prilagođene fenološkim fazama biljke. Stoga je prvi i najvažniji korak u ovom procesu uvijek temeljita i sveobuhvatna analiza tla, koja daje točnu sliku postojećeg kapitala hranjiva i strukture tla.
Kemijska reakcija tla, odnosno pH vrijednost, temeljno određuje dostupnost hranjivih elemenata, stoga je ključan faktor i za celer. Idealan raspon pH je između 6,0 i 7,0, biljka se najbolje osjeća u blago kiselom ili neutralnom okruženju. U tom rasponu većina makro i mikroelemenata postaje lako dostupna biljci, dok previše kisela ili lužnata tla mogu spriječiti unos, primjerice, fosfora, kalcija ili bora, čak i ako su prisutni u dovoljnim količinama. Zato je prije početka uzgoja neophodno provjeriti pH vrijednost i po potrebi je prilagoditi kalcizacijom (povećanje lužnatosti) ili primjenom kiselih tvari poput elementarnog sumpora (povećanje kiselosti). Osiguravanje odgovarajuće pH vrijednosti dugoročno je ulaganje u zdravlje tla i vitalnost biljke.
Sadržaj organske tvari u tlu igra jednako važnu ulogu u uzgoju celera, jer ova biljka cijeni okruženje bogato humusom. Unošenje velike količine zrelog stajskog gnoja ili komposta tijekom osnovne pripreme tla ne samo da osigurava izvor hranjiva s polaganim otpuštanjem, već poboljšava i strukturu tla, njegovu sposobnost zadržavanja vode i potiče aktivnost korisnih mikroorganizama u tlu. Ovi mikroorganizmi ključni su za mineralizaciju hranjiva, odnosno njihovu pretvorbu u oblik koji biljke mogu usvojiti. Tlo s visokim udjelom organske tvari djeluje i kao pufer, sposobno je ublažiti ekstremne fluktuacije pH i poboljšati sposobnost opskrbe hranjivima tijekom cijele vegetacijske sezone.
Upravljanje vodom i unos hranjiva usko su povezani procesi, što je kod celera posebno izraženo zbog njegovog plitkog korijenskog sustava i velike potrebe za vodom. Većina hranjiva dolazi do korijena i transportira se u različite dijelove biljke u otopljenom obliku u otopini tla. Neravnomjerna opskrba vodom, dugotrajna suša ili prekomjerno zalijevanje uzrokuju stres biljci i ometaju učinkovit unos hranjiva. Posebno unos kalcija negativno utječe nedostatak vode, što može dovesti do razvoja strašne truleži srca (blackheart), čak i ako tlo sadrži dovoljno kalcija. Kontinuirana i ravnomjerna opskrba vodom, primjerice navodnjavanjem kapanjem, neophodna je za optimalno korištenje hranjiva i za uzgoj kvalitetnog prinosa.
Uloga makroelemenata i simptomi nedostatka
Dušik (N) je najvažniji element koji potiče rast izdanaka, neophodan za razvoj bujne lisne mase i snažnih, mesnatih peteljki celera. Tijekom vegetacijske sezone biljci je potrebna stalna i obilna opskrba dušikom, osobito u fazi intenzivnog rasta nakon sadnje presadnica. Međutim, prekomjernu gnojidbu dušikom treba izbjegavati, jer može dovesti do labave, vodenaste strukture tkiva, što smanjuje otpornost biljke na bolesti i njenu sposobnost skladištenja. Najočitiji znak nedostatka dušika je zaustavljanje rasta, slab razvoj te žućenje (kloroza) donjih, starijih listova, koje se širi od vrha lista.
Fosfor (P) i kalij (K) zajedno su odgovorni za energetski metabolizam biljke, razvoj korijena i opću otpornost. Fosfor je osobito neophodan na početku vegetacijske sezone, u fazi ukorjenjivanja, jer potiče razvoj snažnog i opsežnog korijenskog sustava, što je temelj za kasniji unos vode i hranjiva. Kalij je iznimno važan za celer jer regulira vodni režim biljke, povećava čvrstoću stabljike, poboljšava toleranciju na bolesti i doprinosi stvaranju karakterističnih okusa i aroma. Potreba celera za kalijem izuzetno je visoka, često premašuje i potrebu za dušikom, osobito u razdoblju formiranja gomolja i peteljki.
Simptomi nedostatka fosfora i kalija su karakteristični i lako se razlikuju, pa se problem, ako se na vrijeme prepozna, još uvijek može riješiti. U slučaju nedostatka fosfora, rast biljke se usporava, listovi poprimaju tamnozelenu, plavozelenu, ponekad i ljubičastu nijansu, što ukazuje na smanjenu proizvodnju energije i asimilaciju. Nedostatak kalija, s druge strane, prvo se javlja na rubovima starijih listova, u obliku žućenja (kloroze), a zatim sušenja, nekroze, koja se postupno širi prema unutrašnjosti lista. Ovaj skup simptoma jasno ukazuje na to da biljka ne dobiva dovoljno kalija, što negativno utječe na kvalitetu i količinu prinosa.
Sekundarni makroelementi, poput kalcija (Ca) i magnezija (Mg), također su neophodni za zdrav razvoj. Kalcij je odgovoran za stabilnost staničnih stijenki, a njegov nedostatak uzrokuje jednu od najkarakterističnijih fizioloških poremećaja celera, trulež srca, tijekom koje najmlađi, unutarnji listovi postaju smeđi i odumiru. Važno je napomenuti da uzrok tome često nije nizak sadržaj kalcija u tlu, već već spomenuti poremećaj unosa zbog neravnomjerne opskrbe vodom. Magnezij je središnji element molekule klorofila, stoga je ključan za fotosintezu; njegov nedostatak uzrokuje međužilno žućenje (mramoriranje) starijih listova, dok žile lista ostaju zelene.
Značaj mikroelemenata i bolesti nedostatka
Među mikroelementima, bor (B) ima najkritičniju ulogu u uzgoju celera, toliko da njegov nedostatak može u potpunosti učiniti urod neprodajnim. Bor je neophodan za stvaranje stanične stijenke, transport ugljikohidrata i diobu stanica, osobito u tkivima koja intenzivno rastu, kao što je srce celera. Celer izuzetno osjetljivo reagira na nedostatak bora, a prevencija simptoma nedostatka ključna je za uspješno gospodarenje. Dostupnost bora uvelike ovisi o pH vrijednosti i vlažnosti tla, stoga se njime mora upravljati kao dijelom skladne strategije upravljanja hranjivima.
Najkarakterističniji i najpoznatiji simptom nedostatka bora je pucanje stabljike (stem crack), pri čemu se na vanjskoj površini peteljki pojavljuju poprečne, plutaste pukotine. Ove pukotine otvaraju vrata sekundarnim patogenima i smanjuju tržišnu vrijednost uroda. U težim slučajevima, srčani listovi postaju smeđi i odumiru, a unutar gomolja mogu se razviti smeđe, šuplje promjene, što također ukazuje na nedovoljnu opskrbu borom. Ovi simptomi jasno se razlikuju od mehaničkih oštećenja ili drugih bolesti i zahtijevaju hitnu intervenciju.
Iako je bor najvažniji, nedostatak drugih mikroelemenata, poput mangana (Mn) i molibdena (Mo), također može uzrokovati probleme. Mangan igra ulogu u fotosintezi i enzimskoj aktivnosti, a njegov nedostatak očituje se međužilnom klorozom na mlađim listovima, što može nalikovati nedostatku magnezija, ali simptomi ovdje počinju na vrhu izdanka. Molibden je neophodan za metabolizam dušika, njegov nedostatak je rjeđi, ali može ometati pretvorbu apsorbiranog nitrata, što može uzrokovati opće žućenje i depresiju rasta sličnu nedostatku dušika. Nedostatak ovih elemenata najčešće se javlja na tlima s visokim pH, lužnatim tlima.
Prevencija i liječenje nedostatka mikroelemenata složen je zadatak, čija je osnova analiza tla i lišća. U svrhu prevencije, već pri osnovnoj gnojidbi možemo koristiti gnojiva obogaćena mikroelementima ili ciljano nadopuniti elemente koji nedostaju putem tla. Za brzo i učinkovito liječenje već nastalih simptoma nedostatka, folijarna gnojidba je najprikladnija metoda, jer se hranjiva brzo apsorbiraju kroz lišće i dolaze do mjesta upotrebe. Nedostatak bora i mangana posebno se dobro može korigirati folijarnim gnojivima, ali je neophodno pridržavati se odgovarajuće doze i vremena primjene kako bi se izbjeglo ožegotine i toksičnost.
Strategije i prakse gnojidbe celera
Kamen temeljac programa gnojidbe celera je osnovna gnojidba, koju treba obaviti prije jesenskog ili proljetnog dubokog oranja ili pripreme tla. U ovoj fazi unosimo veliku količinu organske tvari, idealno 40-60 tona zrelog stajskog gnoja po hektaru ili odgovarajuću količinu komposta. Istovremeno, na temelju rezultata analize tla, u tlo unosimo značajan dio ukupne količine fosfornih i kalijevih gnojiva, obično 70-80%. Ova osnovna gnojidba osigurava biljci kapital hranjiva potreban za početni razvoj i uvjete za dugoročnu i uravnoteženu opskrbu.
Nakon sadnje presadnica, za poticanje ukorjenjivanja, možemo primijeniti startnu gnojidbu, koja obično uključuje zalijevanje vodotopivim gnojivom s višim udjelom fosfora. Tijekom vegetacijske sezone, stalno rastuću potrebu za hranjivima zadovoljavamo prihranom, koju provodimo u više navrata, svakih 3-4 tjedna. Tijekom prihrane prvenstveno nadopunjujemo dušik koji se lako ispire, kao i kalij koji celer zahtijeva u velikim količinama. Prihrana se može primijeniti rasipanjem uz redove, a zatim unošenjem u tlo (bočna gnojidba) ili, u slučaju modernih sustava za navodnjavanje, u obliku fertirigacije.
Vrijeme gnojidbe ključno je za postizanje maksimalne učinkovitosti i mora biti usko usklađeno s razvojnim fazama celera. Prihrana dušikom i kalijem ima poseban značaj u drugoj polovici vegetacijske sezone, u razdoblju intenzivnog rasta stabljike i gomolja. Fertirigacija, odnosno primjena hranjiva s vodom za navodnjavanje, najsuvremenija je i najučinkovitija metoda, jer omogućuje precizno doziranje i tempiranje hranjiva. Ovom tehnologijom hranjiva dospijevaju izravno u zonu korijena, minimizirajući gubitke i maksimizirajući iskorištenost.
Suvremeni, održivi uzgoj celera temelji se na načelima integriranog upravljanja hranjivima, koje teži optimizaciji količine i kvalitete prinosa uz minimaliziranje utjecaja na okoliš. Ovaj pristup kombinira učinak organskih gnojiva na poboljšanje tla s ciljanom i preciznom primjenom mineralnih gnojivima, uz donošenje odluka na temelju analize tla i lišća. Kontinuirano praćenje, redovita procjena stanja biljke i analiza iskustava nakon žetve neophodni su za fino podešavanje strategije gnojidbe. Ovim složenim pristupom može se osigurati uspješan i ekonomičan uzgoj celera, uz očuvanje plodnosti tla za buduće generacije.
