Integrirana zaštita bilja i strategije prevencije
Integrirana zaštita bilja temelj je uzgoja različka, odnosno Centaurea cyanus, a temelji se na prevenciji i davanju prednosti ekološki prihvatljivim rješenjima. Suština ovog pristupa je ograničiti upotrebu kemijskih pesticida na krajnje slučajeve, a umjesto toga primijeniti složen sustav agrotehničkih, mehaničkih i bioloških metoda za očuvanje zdravlja biljke. Ključ uspješne zaštite je odabir odgovarajućeg staništa koje osigurava sunčano, dobro drenirano tlo, te sadnja biljaka na optimalnoj udaljenosti kako bi se osigurala dobra cirkulacija zraka. Poštivanjem ovih osnovnih koraka može se značajno smanjiti rizik od razvoja gljivičnih bolesti poput pepelnice i plamenjače.
Agrotehničke i mehaničke metode suzbijanja sastavni su dio preventivne zaštite bilja. To uključuje primjenu plodoreda, koji prekida životni ciklus patogena i štetnika koji prezimljuju u tlu, sprječavajući njihovo razmnožavanje na određenom području. Redovito plijevljenje je od izuzetne važnosti, jer korovi ne samo da se natječu s različkom za hranjive tvari i vodu, već mogu poslužiti i kao utočište za brojne bolesti i štetnike. Trenutno uklanjanje i uništavanje zaraženih biljnih dijelova, poput bolesnih listova ili osušenih stabljika, također je neophodno kako bi se spriječilo daljnje širenje infekcija. U malim vrtovima, ručno sakupljanje štetnika također može biti učinkovita metoda za smanjenje populacije.
Biološka zaštita sve više dobiva na značaju u suvremenoj biljnoj proizvodnji jer nudi ciljano i ekološki prihvatljivo rješenje za suzbijanje štetnika. Ova strategija temelji se na korištenju prirodnih neprijatelja štetnika, poput grabežljivih kukaca, parazitoida ili korisnih mikroorganizama. Protiv lisnih uši mogu se učinkovito koristiti bubamare i njihove ličinke, ličinke osolikih muha i parazitske osice. Protiv crvenog pauka mogu se koristiti grabežljive grinje, dok protiv nekih štetnika u tlu učinkovitu zaštitu pružaju parazitske nematode. Postoje i biopesticidi temeljeni na bakteriji Bacillus thuringiensis ili gljivici Beauveria bassiana, koji selektivno uništavaju štetnike bez ugrožavanja korisnih organizama.
Kemijskoj zaštiti bilja treba pribjeći samo ako preventivne, agrotehničke i biološke metode više nisu dovoljne za održavanje štete ispod ekonomskog praga štetnosti. Prije početka kemijskog tretmana, neophodna je točna identifikacija patogena ili štetnika kako bi se odabrala najprikladnija, ciljana djelatna tvar. Uvijek treba dati prednost selektivnim pripravcima s manjim rizikom za okoliš, poput pripravaka na bazi bakra ili sumpora, biljnih ulja ili kalijevog sapuna, u odnosu na sintetičke insekticide i fungicide širokog spektra. Prskanje treba provoditi u navedenoj dozi, u propisano vrijeme i tehnologijom koja čuva pčele, kako bi se minimizirao negativan utjecaj na oprašivače i druge korisne žive organizme.
Najčešće gljivične bolesti različka
Nasade različka najčešće napada pepelnica (Erysiphe cichoracearum), koja stvara karakterističnu, bijelu, praškastu prevlaku na lišću, stabljikama i cvjetovima. Ova gljivična bolest posebno se brzo širi u toplom, vlažnom vremenu, kao i u pregustim, slabo prozračenim nasadima, jer ti uvjeti pogoduju klijanju i širenju spora. Kao posljedica infekcije, smanjuje se fotosintetska aktivnost biljke, lišće se deformira, žuti, a zatim prerano odumire, što dovodi do općeg slabljenja biljke i smanjenja prinosa cvjetova. Rano prepoznavanje bolesti je ključno, jer se u početnoj fazi širenje još može zaustaviti uklanjanjem zaraženih dijelova.
Plamenjača (Plasmopara halstedii) je još jedna značajna gljivična bolest koja može ugroziti i različak, iako se njezini simptomi razlikuju od pepelnice. Infekcija se na gornjoj strani lišća javlja u obliku uglastih, žućkastozelenih pjega, koje su često omeđene žilama lista, dok se na naličju lišća, osobito pri visokoj vlažnosti zraka, može primijetiti sivkasto-bijela ili ljubičasta plijesan. Patogen živi u biljnim tkivima i za njegovo širenje neophodna je voda na površini lista, poput rose ili kišnih kapi. Plamenjača u slučaju teške infekcije može uzrokovati potpuni gubitak lišća i zaustavljanje rasta biljke.
Hrđe, koje najčešće uzrokuju gljivice iz roda Puccinia, također mogu predstavljati ozbiljan problem za različak. Karakteristični simptomi bolesti su narančaste, smeđe ili crne, izbočene pustule, odnosno nakupine spora, koje se pojavljuju na lišću i stabljikama. Te pustule, pucanjem, raspršuju masu spora u vjetar, koje mogu zaraziti nove biljke. Gljivice hrđe smanjuju asimilacijsku površinu biljke, oduzimaju vodu i hranjive tvari biljci domaćinu, što dovodi do usporavanja rasta, preranog sušenja lišća i, u teškim slučajevima, do propadanja biljke.
Fuzarijsko venuće (Fusarium oxysporum f. sp. centaureae) izuzetno je opasna bolest koja se širi iz tla i prodire u provodna tkiva biljke kroz korijenje. Patogen začepljuje ksilem, čime sprječava apsorpciju i transport vode i hranjivih tvari u gornje dijelove biljke. Simptomi obično počinju žućenjem i klonulošću donjeg lišća, a zatim se venuće postupno širi na cijelu biljku, što na kraju dovodi do njezinog propadanja. Na presjeku stabljike zaražene biljke može se primijetiti smećkasto obojenje provodnih snopića, što jasno ukazuje na prisutnost bolesti. Protiv fuzarijskog venuća izuzetno je teško boriti se, stoga je prevencija, poput plodoreda i korištenja zdravog sadnog materijala, od izuzetne važnosti.
Bakterijske infekcije i opasnosti koje predstavljaju virusi
Bakterijske bolesti, iako možda rjeđe na različku od gljivičnih infekcija, mogu uzrokovati ozbiljne štete, osobito u vlažnim i toplim vremenskim uvjetima. Najkarakterističniji simptom je bakterijska pjegavost lišća, koju mogu uzrokovati, na primjer, bakterije iz roda Pseudomonas ili Xanthomonas. Infekcija u početku započinje u obliku malih, vodenastih, prozirnih pjega na lišću, koje se kasnije povećavaju, potamne i često postaju nekrotična, odumrla područja okružena žutim rubom. Bakterije ulaze u biljku kroz rane na biljci ili prirodne otvore (stome), a voda, poput kišnih kapi ili vode za navodnjavanje, pomaže njihovom širenju unutar nasada.
Bakterijsko venuće je još jedna ozbiljna bolest koja uzrokuje propadanje cijele biljke, a mogu je izazvati patogeni poput vrsta Erwinia ili Ralstonia. Za razliku od fuzarijskog venuća, ovdje venuće često nastupa brzo i iznenada, bez prethodnog značajnog žućenja lišća. Iz stabljike zaražene biljke često curi bakterijska sluz, što se može dokazati jednostavnom dijagnostičkom metodom, stavljanjem odrezane stabljike u vodu, pri čemu voda postaje mutna od iscurelih bakterija. Patogeni zaraze kroz oštećenja na korijenu i, razmnožavajući se u provodnom sustavu, sprječavaju protok vode, što dovodi do brzog propadanja biljke.
Biljni virusi predstavljaju skrivenu, ali time veću opasnost za različak, jer protiv njih ne postoji izravna kemijska zaštita. Simptomi virusne infekcije mogu biti izuzetno raznoliki: na lišću se može primijetiti mozaično obojenje, žuta pjegavost (mottling), prstenaste pjege, kovrčavost lišća, uvijanje rubova lišća i kržljavost biljke. Jedan od najčešćih virusa koji zaražava i ukrasne biljke je virus mozaika krastavca (Cucumber Mosaic Virus, CMV), koji može uzrokovati značajnu štetu i na različku. Virusi su sustavni, što znači da su prisutni u cjelokupnom protoku sokova biljke i mogu se širiti vegetativnim sadnim materijalom i mehaničkim putem.
Najvažniju ulogu u širenju virusa imaju različiti vektori kukci, prvenstveno lisne uši. Ovi štetnici, hraneći se na zaraženim biljkama, preuzimaju virus, a zatim prelijetanjem na zdrave biljke, tijekom hranjenja prenose patogen. Zbog toga je temelj zaštite od virusa učinkovita borba protiv vektora i stroga higijena. Zaražene biljke koje pokazuju simptome treba odmah ukloniti iz nasada i uništiti kako bi se spriječilo daljnje širenje virusa. Korištenje zdravog, bezvirusnog sadnog materijala također je od temeljne važnosti za prevenciju.
Životinjski štetnici koji oštećuju različak
Lisne uši (Aphididae) spadaju među najčešće i najznačajnije štetnike različka, koji prvenstveno sišu sokove na mladim vrhovima izdanaka, na naličju lišća i na cvjetnim pupoljcima. Tijekom hranjenja sišu sokove biljke, što dovodi do deformacije i žućenja lišća, zaustavljanja rasta izdanaka i deformacije cvjetova. Osim izravne štete, uzrokuju i značajnu neizravnu štetu mednom rosom koju izlučuju, na kojoj se naseljava čađavica, stvarajući crnu prevlaku na površini biljke i time sprječavajući fotosintezu. Osim toga, kao što je već spomenuto, lisne uši su najvažniji vektori virusa, koji mogu učinkovito širiti brojne biljne viruse.
Obični crveni pauk (Tetranychus urticae) je još jedan čest štetnik koji posebno voli tople, suhe i zaštićene uvjete. Ovi sitni, paučnjacima slični organizmi žive na naličju lišća i svojim bodljasto-sisajućim usnim organima sišu sokove biljnih stanica. Početni simptom štete su sitni, žućkastobijeli tragovi sisanja na lišću, takozvano “pjeganje”. U slučaju teške infekcije, lišće potpuno požuti, posmeđi, a zatim otpadne, a biljku može prekriti fina, paučinasta mreža, što je jasan znak prisutnosti štetnika. Crveni pauci se brzo razmnožavaju, stoga se sa zaštitom mora započeti već kod pojave prvih simptoma.
Tripsi (Thysanoptera) su sitni, vitki kukci koji također uzrokuju štetu sisanjem biljnih sokova. Njihovo hranjenje ostavlja karakteristične tragove na lišću i laticama cvijeća: u probušene stanice ulazi zrak, što rezultira srebrnastim, sjajnim pjegama i prugama. Štetu često prate sitne, crne točkice izmeta. Tripsi se rado skrivaju u cvjetovima i pazušcima listova, što otežava njihovo uočavanje i suzbijanje. Kao posljedica njihovog sisanja, cvjetovi se mogu deformirati, promijeniti boju, a rast se može usporiti. Neke vrste tripsa također su sposobne prenositi viruse.
Na različku se mogu pojaviti i drugi štetnici, iako obično s manjim značajem. To su, na primjer, stjenice (Heteroptera), koje svojim sisanjem mogu uzrokovati deformacije i gubitak prinosa, ili ličinke različitih muha minerica (Agromyzidae), koje u lišću između dva sloja epiderme izgrizaju karakteristične, vijugave hodnike, “mine”. Iako šteta od muha minerica uglavnom predstavlja samo estetski problem, u slučaju teške infekcije mogu smanjiti fotosintetsku površinu. Tijekom suzbijanja, važna je točna identifikacija štetnika kako bi se primijenila odgovarajuća, ciljana strategija suzbijanja.
