U svijetu povrtlarstva, celer je cijenjena, ali osjetljiva biljka čiji uspješan uzgoj zahtijeva znatnu stručnost i pažnju. Za postizanje bogate žetve, neophodno je precizno poznavanje bolesti i štetnika koji prijete biljci, kao i učinkovita i pravovremena zaštita od njih. Patogeni i štetnici ne samo da mogu smanjiti količinu uroda, već mogu značajno narušiti i njegovu kvalitetu i tržišnu vrijednost, a u teškim slučajevima čak dovesti do propadanja cijelog usjeva. Stoga su prevencija i primjena strategija integrirane zaštite bilja od ključne važnosti za svakog uzgajivača celera koji želi dugoročno uspješno i održivo gospodariti. U nastavku ćemo detaljno predstaviti najvažnije gljivične, bakterijske i virusne bolesti celera, kao i one životinjske štetnike koji predstavljaju najveći izazov tijekom uzgoja.
Gljivične bolesti: nevidljivi neprijatelj
Tijekom uzgoja celera, gljivične bolesti predstavljaju jedan od najčešćih i najštetnijih problema, koji se u optimalnim uvjetima mogu izuzetno brzo širiti. Visoka vlažnost zraka, gusti sklop biljaka i umjereno toplo vrijeme stvaraju idealne uvjete za razmnožavanje i infekciju patogenih gljivica. Ove bolesti ne mogu napasti samo lišće, smanjujući fotosintetsku površinu, već i korijen, što dovodi do problema sa skladištenjem i značajnih gospodarskih gubitaka. Prevencija, poput primjene plodoreda i osiguravanja odgovarajućeg razmaka među biljkama, od temeljne je važnosti za minimiziranje rizika od gljivičnih infekcija.
Jedna od najznačajnijih gljivičnih bolesti je pjegavost lista celera (Septoriaapiicola), koja može uzrokovati ozbiljna oštećenja lišća. Prvi znakovi infekcije pojavljuju se na starijim, donjim listovima u obliku malih, žuto-zelenih pjega, koje kasnije posmeđe, odumiru, a u njihovom središtu postaju vidljive sitne, crne točkice, plodišta gljive (piknidi). Patogen se širi zaraženim sjemenom, biljnim ostacima i kapljicama kiše, stoga su kišna razdoblja posebno pogodna za razvoj epidemija. Kao posljedica bolesti, lišće biljke se značajno smanjuje, što ide na štetu razvoja korijena i na kraju drastično smanjuje količinu i kvalitetu uroda.
Ozbiljan problem može predstavljati i hrđa celera (Pucciniaapii), koja uzrokuje karakteristične simptome prvenstveno na lišću i peteljkama. Kao posljedica infekcije, na zelenim dijelovima biljke pojavljuju se male, uzdignute, hrđavo-smeđe pustule (uredosorusi), iz kojih se oslobađaju spore gljive i dalje zaražavaju usjev. Bolest narušava asimilacijsku sposobnost biljke, slabi je i smanjuje tržišnu vrijednost, jer lišće s pjegama hrđe čini celer neprodavljivim. Patogen prezimljuje na zaraženim biljnim ostacima, stoga su jesenska obrada tla i uništavanje žetvenih ostataka ključni za prevenciju infekcije sljedeće godine.
Među patogenima koji se prenose tlom ističe se fuzarijska trulež korijena i gomolja (Fusariumoxysporum f. sp. apii), koja inficira biljku putem korijenskog sustava i korijena. Bolest započinje venućem i žućenjem biljke, što kasnije dovodi do odumiranja cijele biljke, osobito u toplim, suhim razdobljima. Prilikom presijecanja korijena, uočava se smećkasta promjena boje provodnih snopića, što je jasan znak infekcije. Budući da patogen može ostati zarazan u tlu dugi niz godina, osnova suzbijanja je strogo poštivanje plodoreda, održavanje zdravlja tla i odabir otpornih sorti, ako su dostupne.
Izazovi bakterijskih i virusnih infekcija
Osim gljivičnih bolesti, bakterije i virusi također predstavljaju ozbiljnu prijetnju usjevima celera, često uzrokujući podmuklije i teže rješive probleme. Ovi patogeni mogu uzrokovati sustavne infekcije koje slabe cijelu biljku, a suzbijanje protiv njih često je ograničeno na prevenciju, jer postoji malo učinkovitih lijekova za već uspostavljenu infekciju. U njihovom širenju često ulogu imaju različiti vektori, poput insekata, ili mehanička oštećenja koja otvaraju vrata patogenima. Higijena, suzbijanje štetnika i korištenje nezaraženog sadnog materijala stoga su neophodni za uspjeh.
Među bakterijskim bolestima, najrazornija je meka trulež, najčešće uzrokovana bakterijom Erwiniacarotovora. Infekcija obično ulazi u biljku kroz rane (ubodi insekata, tuča, oštećenja pri obradi), gdje uzrokuje brzu, vodenu, kašastu trulež tkiva, praćenu neugodnim mirisom. Bolest može uzrokovati ogromne štete osobito tijekom skladištenja, gdje jedan zaraženi korijen može u kratkom vremenu uzrokovati propadanje cijele serije. Da bi se to spriječilo, treba izbjegavati oštećivanje biljaka tijekom berbe i transporta, te osigurati odgovarajuće, hladne i dobro prozračene uvjete skladištenja.
U paleti virusnih bolesti, jedan od najvažnijih patogena je virus mozaika celera (Celery Mosaic Virus, CeMV). Simptomi virusne infekcije mogu biti različiti: na lišću se mogu uočiti karakteristične mozaične pjege, prosvjetljavanje žila, kržljavost biljke i deformacija lišća. CeMV se prvenstveno prenosi lisnim ušima na nepostojan način, što znači da se virus može trenutno prenijeti s jedne biljke na drugu tijekom sisanja. Stoga je okosnica suzbijanja dosljedna borba protiv lisnih uši, uništavanje korova kao rezervoara virusa i sadnja zajamčeno bezvirusnih presadnica.
Celer mogu ugroziti i drugi virusi, poput virusa mozaika krastavca (Cucumber Mosaic Virus, CMV), koji se također prenosi lisnim ušima i uzrokuje slične simptome. Suzbijanje virusa složen je zadatak koji uključuje borbu protiv vektora, trenutno uklanjanje i uništavanje zaraženih biljaka iz usjeva, te borbu protiv korova na parceli i oko nje. Uzgoj otpornih sorti može predstavljati dugoročno rješenje, ali trenutno glavnu ulogu imaju preventivne agrotehničke i fitosanitarne mjere. Dosljednom primjenom dobrih praksi, rizik i štete od virusnih infekcija mogu se značajno smanjiti.
Raznolikost životinjskih štetnika
Biljku celera tijekom vegetacijske sezone mogu napasti brojni životinjski štetnici, koji oštećujući različite dijelove biljke uzrokuju izravne i neizravne gubitke. Dio štetnika grize ili siše lišće, čime smanjuje fotosintetizirajuću površinu, dok drugi oštećuju korijenski sustav ili korijen, narušavajući unos vode i hranjivih tvari te skladišnu sposobnost uroda. Oštećenja nastala njihovim djelovanjem dodatno predstavljaju sekundarna vrata infekcije za gljivične i bakterijske patogene. Učinkovita zaštita od štetnika temelji se na redovitom pregledu usjeva i preciznoj identifikaciji štetnika.
Jedan od najkarakterističnijih i najdosadnijih štetnika je celerova muha (Euleiaheraclei), čije ličinke miniraju u lišću. Ženka muhe polaže jaja na gornju stranu lista, a izležene ličinke buše se između dvije epiderme lisne plojke, gdje grizu karakteristične, sve šire hodnike, odnosno mine. Te mine su isprva svijetlozelene, kasnije posmeđe i odumiru, a kod jake infekcije može doći do uništenja cijelog lišća. Suzbijanje treba tempirati prema rojenju muha; postavljanjem žutih ljepljivih ploča može se pratiti početak i intenzitet rojenja, na temelju čega se može odrediti optimalno vrijeme za tretman zaštite bilja.
Lisne uši (vrste iz porodice Aphididae) jedan su od najčešćih i najštetnijih sišućih štetnika celera, koji mogu formirati ogromne kolonije na naličju lišća i na mladim izbojcima. Svojim sisanjem slabe biljku, uzrokuju deformacije i žućenje, ali njihova neizravna šteta je još veća: izlučuju mednu rosu na kojoj se naseljava čađavica, ometajući fotosintezu, te prenose brojne viruse, uključujući i virus mozaika celera. U biološkoj zaštiti veliku ulogu imaju njihovi prirodni neprijatelji, poput bubamara i zlatooka, ali kod jake infekcije može biti potrebna primjena selektivnih insekticida.
Popis štetnika upotpunjuju zemljišni i drugi štetnici, koji također mogu predstavljati ozbiljan problem. Nematode, osobito nematode korijenovih kvržica (vrste Meloidogyne), ometaju razvoj biljke uzrokujući kvržice na korijenju, što dovodi do venuća i kržljavosti. U toplim, suhim uvjetima, na lišću se mogu razmnožiti crveni pauci (vrste Tetranychidae), a njihova fina paučina i sisanje uzrokuju žućenje i brončanu boju lišća. Osim toga, žičnjaci grizući korijen uzrokuju kvalitativne štete, a puževi prvenstveno ugrožavaju mlade presadnice i vlažno lišće.
Integrirana zaštita bilja i prevencija
Integrirana zaštita bilja (IPM) je složen, ekološki osviješten pristup koji teži rješavanju svih problema zaštite bilja koji se javljaju u uzgoju celera razumnom kombinacijom dostupnih metoda. Cilj ove strategije nije potpuno iskorjenjivanje štetnika i patogena, već održavanje njihove populacije ispod praga ekonomske štete, koji više ne uzrokuje značajne gubitke uroda. Osnova IPM-a je prevencija, redovito praćenje i pažljivo razmatranje intervencija, dajući prednost ekološki prihvatljivim rješenjima. Ovaj holistički pristup osigurava dugoročno održiv i ekonomičan uzgoj celera.
Osnovu zaštite čine agrotehničke i mehaničke metode, kojima možemo stvoriti nepovoljne uvjete za patogene i štetnike. Najvažnije je poštivanje pravilnog plodoreda, izbjegavajući uzgoj štitarki jedne za drugom, čime se prekida životni ciklus bolesti. Duboko oranje pomaže u zaoravanju zaraženih biljnih ostataka u tlo, a dobra struktura tla i dobra drenaža smanjuju rizik od gljivica koje se prenose tlom. Od temeljne je važnosti korištenje certificiranog, tretiranog, zajamčeno nezaraženog sjemena i zdravih presadnica na početku uzgoja.
Biološka zaštita podrazumijeva korištenje živih organizama za regulaciju populacija štetnika, što igra sve veću ulogu u modernoj zaštiti bilja. To uključuje zaštitu i poticanje razmnožavanja prirodnih neprijatelja štetnika, poput bubamara, zlatooka i grabežljivih stjenica, uspostavljanjem cvjetnih traka na parceli i oko nje. Osim toga, mogu se koristiti specifični, komercijalno dostupni biopesticidi, koji se temelje, na primjer, na bakteriji Bacillusthuringiensis ili gljivici Beauveriabassiana, i koji djeluju selektivno na određene skupine štetnika, istovremeno štedeći korisne organizme.
Kemijska zaštita bilja je posljednji, ali ako je potrebno, neizbježan element integrirane strategije. Primjena sredstava za zaštitu bilja uvijek se mora temeljiti na točnoj dijagnozi, prognozi i procjeni praga štete. Važno je odabrati odgovarajući, ciljani pripravak, strogo se pridržavati uputa za uporabu, doze i karencijskog razdoblja kako bi se zaštitila sigurnost hrane i okoliš. Kako bi se spriječio razvoj otpornosti, neophodno je svjesno izmjenjivati (rotirati) aktivne tvari s različitim mehanizmima djelovanja, čime se osigurava dugoročna učinkovitost kemijske zaštite.
