Zelena jabučna uš, znanstvenog naziva Aphis pomi, jedan je od najraširenijih i najtvrdokornijih štetnika u uzgoju jabuka, sposoban uzrokovati značajne gospodarske štete u voćnjacima. Ovi sićušni zeleni kukci naseljavaju vrhove izbojaka i naličje mladih listova, gdje svojim sisanjem slabe biljku i uzrokuju deformacije listova. Međutim, njihova štetnost ne završava ovdje; lisne uši izlučuju mednu rosu, ljepljivu, šećernu tvar koja pruža izvrsnu podlogu za gljivu čađavicu. Ovaj crni premaz ometa fotosintezu, smanjuje tržišnu vrijednost ploda i općenito pogoršava stanje stabla, stoga je učinkovito i pravovremeno suzbijanje neophodno za osiguranje kvalitetnog uroda.
Temelj borbe protiv zelene jabučne uši je temeljito poznavanje životnog ciklusa štetnika, što omogućuje ciljane i pravovremene intervencije. Lisna uš prezimljuje u obliku jaja na granama stabla, u blizini pupova, a s dolaskom proljetnog zatopljenja izlaze prve, takozvane osnivačice. One se partenogenezom (nespolnim razmnožavanjem) mogu iznimno brzo, gotovo eksplozivno razmnožiti, stvarajući prve kolonije lisnih uši na svježim izbojcima. Tijekom ljeta razvija se nekoliko generacija, a čim kolonije postanu prenapučene, pojavljuju se i krilati oblici koji mogu zaraziti nova stabla. Poznavanje životnog ciklusa pomaže razumjeti zašto je proljetno prskanje ključno za uništavanje jaja.
Izravne i neizravne štete koje uzrokuju lisne uši podjednako su značajne. Izravna šteta proizlazi iz sisanja biljnih sokova, što dovodi do zaustavljanja rasta izbojaka, deformacije i žućenja listova. U slučaju jake zaraze, opće stanje stabla se pogoršava, što negativno utječe i na prinos. Neizravna šteta je već spomenuta proizvodnja medne rose, koja prekriva listove i plodove. Na ovaj ljepljivi sloj naseljava se gljiva čađavica, koja stvara ružan, crni premaz, ometajući disanje i asimilaciju biljke. Nadalje, medna rosa privlači mrave koji štite lisne uši od njihovih prirodnih neprijatelja u zamjenu za slatku hranu, stvarajući tako svojevrsnu simbiozu.
Prevencija i agrotehničko suzbijanje
Uspješna zaštita bilja uvijek započinje prevencijom, čiji je cilj stvoriti nepovoljno okruženje za štetnike u voćnjaku. Pravilno obavljena rezidba je od temeljne važnosti; u prozračnoj, dobro osvijetljenoj krošnji lisne uši se teže naseljavaju, a škropivo bolje prodire u sve dijelove biljke. Posebno je važno redovito uklanjati vodopije tijekom vegetacijske sezone, jer se lisne uši rado razmnožavaju na tim mladim, sočnim dijelovima biljke. Uravnotežena gnojidba također je ključna, jer prekomjerna primjena dušika rezultira bujnim rastom s rahlim tkivom, što stablo čini idealnom metom za sišuće štetnike.
Jedan od najučinkovitijih elemenata preventivnog suzbijanja je zimsko ili rano proljetno prskanje, koje se mora obaviti u razdoblju mirovanja, prije pupanja. Ovaj se zahvat provodi uljnim pripravcima koji stvaraju tanak film na prezimljujućim jajima lisnih uši na granama i uništavaju ih gušenjem, sprječavajući disanje. Ovom metodom možemo drastično smanjiti proljetnu osnovnu populaciju, spriječiti kasnije masovno razmnožavanje i značajno pojednostaviti zadatke zaštite bilja tijekom sezone. Učinkovitost zimskog prskanja ovisi o vremenu primjene i temeljitom pokrivanju; cijelo stablo, deblo i grane moraju biti tretirani.
Tijekom vegetacijske sezone redovito praćenje je neophodno za rano otkrivanje. Preporučljivo je barem jednom tjedno temeljito pregledati stabla, s posebnom pažnjom na vrhove izbojaka i naličje mladih listova, gdje se pojavljuju prve kolonije. Rano otkrivanje omogućuje ciljanu, manju intervenciju prije nego što se zaraza proširi na cijelo stablo. Važno je primijeniti i koncept praga štetnosti: pojava jedne ili dvije manje kolonije lisnih uši ne opravdava nužno trenutnu kemijsku intervenciju, jer prirodni neprijatelji često mogu držati populaciju pod kontrolom. Integrirani pristup temeljen na prognozi je najučinkovitiji i ekološki najprihvatljiviji pristup.
Mogućnosti biološkog suzbijanja
Biološka zaštita bilja temelji se na procesima prirodnih ekosustava i njezin je cilj regulirati populacije štetnika podržavanjem njihovih prirodnih neprijatelja. Zelena jabučna uš ima brojne prirodne grabežljivce, uključujući bubamare (i ličinke i odrasle jedinke), ličinke zlatooka (poznate kao “lavovi lisnih uši”) te ličinke osolikih muha. Za ove korisne organizme možemo stvoriti privlačno stanište u voćnjaku i njegovoj okolici sadnjom cvjetnih traka, površina s divljim cvijećem ili čak ljekovitim biljem. Ove biljke ne samo da pružaju hranu i sklonište grabežljivcima, već povećanjem bioraznolikosti doprinose održavanju ekološke ravnoteže vrta.
Ako broj prirodno prisutnih korisnih kukaca nije dovoljan, moguće ih je i umjetno naseliti. Brojne vrtlarske trgovine i tvrtke koje se bave biološkom zaštitom bilja nude komercijalno dostupne biološke agense, poput dvotočkaste bubamare (Adalia bipunctata) ili mušice cecidomide (Aphidoletes aphidimyza). Puštanjem ovih grabežljivaca ili parazitoida u pravo vrijeme na zaražene biljke, možemo učinkovito smanjiti populaciju lisnih uši. Uvjet za uspješnu primjenu je izbjegavanje upotrebe širokog spektra toksičnih insekticida, jer bi oni uništili i ove korisne organizme.
Biološko suzbijanje uključuje i razne ekološki prihvatljive pripravke na prirodnoj bazi, koji su blaži prema okolišu i korisnim organizmima. Primjer je pripravak na bazi kalijevog sapuna, koji otapa tanki voštani sloj lisnih uši i uzrokuje njihovu dehidraciju, ili neemovo ulje, koje ima antifeedantni učinak i regulira razvoj kukaca. Ova sredstva djeluju kontaktno, što znači da moraju doći u izravan dodir sa štetnicima kako bi djelovala, stoga je tijekom prskanja neophodno temeljito pokriti cijelu površinu biljke, posebno naličje listova.
Kemijsko suzbijanje kao posljednje rješenje
Prema načelima integrirane zaštite bilja (IPM), kemijska intervencija opravdana je samo kada se preventivne, agrotehničke i biološke metode više ne pokažu dovoljnima, a broj štetnika dosegne gospodarski prag štetnosti. Kemijsko suzbijanje nije prvi, već posljednji mogući korak u strategiji suzbijanja. Ako prskanje postane neizbježno, ključan je pažljiv odabir odgovarajuće aktivne tvari. Cilj je dati prednost selektivnim sredstvima koja ciljano djeluju na lisne uši, a pritom u najmanjoj mogućoj mjeri štete korisnim organizmima, poput bubamara i pčela oprašivača. Kako bi se spriječio razvoj otpornosti, važno je izmjenjivati (rotirati) aktivne tvari s različitim mehanizmima djelovanja.
Insekticidi koji se koriste protiv lisnih uši mogu se podijeliti u dvije glavne skupine: kontaktni i sistemični (upijajući) pripravci. Kontaktna sredstva, poput piretroida, uništavaju samo one kukce s kojima škropivo dođe u izravan dodir, stoga je neophodno savršeno pokrivanje. Sistemični pripravci (npr. acetamiprid, flupiradifuron) ulaze u krvožilni sustav biljke i dospijevaju u sve njezine dijelove, čime dosežu i lisne uši skrivene na skrovitim mjestima, poput unutrašnjosti smotanih listova. Pri korištenju ovih sredstava posebno je važno bezuvjetno se pridržavati propisa o opasnosti za pčele i karence (vrijeme čekanja do berbe).
Uspješnost i sigurnost kemijskog suzbijanja uvelike ovise o tehnici i uvjetima primjene. Prskanje bi trebalo obaviti, ako je moguće, u ranim jutarnjim ili večernjim satima, kada pčele više ne lete, a temperatura je niža, što smanjuje brzo isparavanje škropiva. Prskalicu treba pravilno podesiti i kalibrirati kako bi se primijenila ispravna doza i postiglo optimalno pokrivanje, s posebnim naglaskom na svježe izbojke i naličje listova. Radi sigurnosti korisnika, obavezno je nošenje osobne zaštitne opreme (rukavice, maska, zaštitne naočale) i u svakom slučaju se moraju strogo poštivati upute na etiketi sredstva za zaštitu bilja.
📷 InfluentialPoints, CC BY 3.0, via Wikimedia Commons
